Robert Waldinger je psihijatar i profesor na Harvardu. Kao šef studije, koja traje već 75 godina, o razvoju odraslih, uspio je doći do nevjerojatnih podataka o pravoj sreći i zadovoljstvu.

U svom Ted govoru Waldinger je objasnio važne stvari koje je saznao iz istraživanja. Zaista ga vrijedi čuti.

– Što nas održava zdravim i sretnim, kako prolazimo kroz život? Ukoliko biste ulagali od danas u najbolju verziju sebe u budućnosti, gdje biste uložili svoje vrijeme i energiju?

Nedavno je na milenijumskoj generaciji napravljena anketa, pitali su ih koji su im najvažniji životni ciljevi i većina je rekla da im je najvažniji cilj da se obogate. A ostali iz iste generacije mladih je reklo da im je drugi važan životni cilj da budu poznati.

I stalno nam govore da moramo zapeti na poslu, više se truditi i više postići. Stekli smo dojam da je to ono što bismo trebali slijediti kako bismo imali dobar život.

Slike cjelokupnih života, izbora koje ljudi prave i kako su im se ti izbori odvijali, te slike je gotovo nemoguće napraviti.

Većina onoga što znamo o ljudskom životu znamo iz odgovora na pitanja o sjećanjima iz prošlosti i, koliko nam je poznato, osvrtanje u prošlost uopće nije pouzdano.

Zaboravljamo ogromnu većinu onoga što nam se dogodilo u životu i ponekad je sjećanje istinski kreativno. Međutim, što ako bismo mogli promatrati cjelokupne živote kako se vremenom razvijaju?

Što kad bismo mogli izučavati ljude od tinejdžerskog uzrasta sve do starosti, kako bismo otkrili što ljude održava sretnim i zdravim? Učinili smo to.

Harvardovo istraživanje razvoja odraslih je možda najduže istraživanje života odraslih koje je ikad sprovedeno. Tijekom 75 godina smo pratili živote 724 muškarca, godinu za godinom, pitali smo ih o poslu, njihovim obiteljskim životima, zdravlju i, naravno, pitali smo sve vrijeme ne znajući kako će njihove životne priče ispasti.

Ovakva istraživanja su izuzetno rijetka. Skoro svi slični projekti se raspadnu u roku od jednog desetljeća jer prevelik broj ljudi napusti istraživanje ili financiranje istraživanja prestane ili istraživačima nešto drugo odvuče pažnju, ili umru i nitko ne nastavi započeti posao.

Međutim, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača, ovo istraživanje je preživjelo. Oko 60, od naša prvobitna 724 muškaraca, su i dalje živi, i dalje sudjeluju u istraživanju, većina je u devedesetim godinama.

I sada počinjemo izučavati preko 2.000 djece ovih muškaraca. A ja sam četvrti direktor istraživanja…

Pa, što smo naučili? Koje su lekcije proizašle iz desetina hiljada stranica informacija koje smo sakupili o ovim životima? Pa, lekcije nisu o bogatstvu ili slavi ili sve vrednijem i vrednijem radu.

Najjasnija poruka koja nam je stigla iz 75-ogodišnjeg istraživanja je sljedeća:

Dobri odnosi nas održavaju sretnijim i zdravijim, i točka.

Naučili smo tri važne lekcije o odnosima. Prva je da su društvene veze zaista dobre po nas i da usamljenost ubija. Ispostavilo se da ljudi, koji su društveno povezaniji s obitelji, prijateljima, društvom, su sretniji, fizički zdraviji i žive duže od ljudi koji su lošije povezani.

A ispostavilo se da je iskustvo usamljenosti otrovno. Ljudi koji su izoliraniji od drugih, više nego što bi željeli biti, otkrivaju da su manje sretni, zdravlje im se počinje pogoršavati rano tijekom srednjih godina, njihove moždane funkcije ranije počnu opadati i žive kraće od ljudi koji nisu usamljeni.

A tužna istina je da u bilo kojem momentu, više od jednog od pet Amerikanaca će reći da je usamljeno.

I znamo da možete biti usamljeni u gomili i da možete biti usamljeni u braku pa je sljedeća velika lekcija koju smo naučili ta da se ne radi samo o broju prijatelja koje imate i ne radi se o tome jeste li u privrženoj vezi, već je važna kvaliteta vaših bliskih veza.

Štite nas veze

Ispostavilo se da je život u središtu konflikta zaista loš za vaše zdravlje. Izrazito konfliktni brakovi, na primjer, bez mnogo ljubavi, ispostavilo se da su vrlo loši po vaše zdravlje, možda i gori od razvoda. A život unutar dobre, tople veze vas štiti.

Kako smo pratili naše muškarce sve do njihovih 80-ih, željeli smo se osvrnuti na njih tijekom srednjih godina kako bi vidjeli možemo li predvidjeti tko će ostariti u sretnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a tko neće.

I kada smo sakupili sve što znamo o njima kad su imali 50 godina, njihove vrijednosti kolesterola nisu te koje su predvidjele kako će ostariti. Već to koliko su zadovoljni u svojim vezama.

Ljudi koji su bili najzadovoljniji u svojim vezama s 50 godina su bili najzdraviji s 80 godina. A dobre, bliske veze čini se da ublažavaju bičeve i udarce starosti. Naši najsretnije upareni muškarci i žene su izjavili, u svojim 80-im, da je u danima kad su osjećali više fizičkog bola, njihovo raspoloženje ostajalo jednako vedro.

Međutim, ljudi koji su bili u nezadovoljavajućim vezama, u danima kada bi prijavili više fizičkog bola, on je bio pojačan višim stupnjem emotivnog bola.

Nije važno tko i koliko zvoca

A treća važna lekcija koju smo naučili o vezama i našem zdravlju je da dobre veze, ne štite samo naša tijela, već štite i naše mozgove.

Ispostavilo se da kad ste u sigurnoj i privrženoj vezi s drugom osobom, u svojim 80-im, to je poput štita, da ljudi koji su u vezama u kojim osjećaju da zaista mogu računati na drugu osobu kad je to potrebno, sjećanja tih ljudi duže ostaju jasna.

A ljudi u vezama u kojima osjećaju da zaista ne mogu računati na drugu osobu, ti ljudi ranije doživljavaju pogoršanje pamćenja.

A te dobre veze, ne moraju stalno biti ugodne. Neki od naših osamdesetogodišnjih parova mogu zvocati jedno drugom po čitavi dan, međutim dokle god bi osjećali da se zaista mogu osloniti jedno na drugo kad dođe teško vrijeme, te svađe nisu uzimale danak njihovom pamćenju.

Dakle, ova poruka da su dobre, prisne veze dobre za naše zdravlje i dobrobit, ova mudrost je stara kao Grčka. Zašto je ovo teško shvatiti i lako zanemariti? Pa, ljudi smo.

Mi bismo zaista željeli brza rješenja, nešto što možemo uzeti zbog čega će naši životi biti dobri i takvi će i ostati. Veze su kaotične i složene, a vrijedan rad na održavanju obitelji i prijatelja, nije ni seksi, ni glamurozan. Uz to je i cjeloživotan. Nikad se ne završava.

Što ću napraviti?

Ljudi iz našeg 75-ogodišnjeg istraživanja koji su bili najsretniji kao penzioneri su oni koji su aktivno radili na zamjeni prijatelja s posla, onim za zabavu.

Baš kao milenijumska generacija u skorašnjem istraživanju, većina naših muškaraca, na samom početku, kao mladići, zaista su vjerovali da su slava i bogatstvo i velika dostignuća ono za čim moraju juriti da bi imali dobar život.

Ali iznova i iznova, tijekom ovih 75 godina, naše istraživanje je pokazivalo da su najdalje stigli ljudi koji su se oslanjali na veze, s obitelji, prijateljima, zajednicom. Dakle, što je s vama?

Recimo da imate 25 ili 40 ili 60 godina. Kako bi oslanjanje na veze uopće izgledalo?

Pa, mogućnosti su skoro neograničene. Moglo bi biti nešto jednostavno kao mijenjanje vremena ispred ekrana vremenom s ljudima ili oživljavanje učmale veze novom zajedničkom aktivnošću, dugim šetnjama ili izlascima uvečer ili posezanje za članom obitelji s kojim niste razgovarali godinama, jer sve te opće poznate obiteljske svađe uzimaju užasan danak ljudima koji su zlopamtila.

Želio bih završiti citatom Marka Twaina. Prije više od jednog stoljeća, osvrtao se na svoj život i napisao sljedeće:

“Nema vremena, tako kratak je život, za prepirke, isprike, prezir, pozivanja na odgovornost. Imamo samo vremena za ljubav, i to samo na tren.”