Koliko je ljudi koji kada ostanu sami u polutami svoje sobe započnu roniti suze za snovima koji se nisu ostvarili?

Gledaju natrag za propuštenim prilikama, za razočarenjima i pitaju se zašto je život na njih bacio kletvu dok je druge zasipao blagoslovima? Prebacuju sebi da su mogli nešto napraviti drugačije ali u sadašnjem trenutku ne vidu tu šansu da naprave neku promjenu, da budu drugačiji, da iskorače iz svoga učmaloga svijeta.

Često mislimo da se među pobjednicima nalaze samo oni izabrani, posebni i drugačiji od drugih a radi se zapravo o onima koji su izabrali više vježbati, duže raditi, jače se znojiti. Često mislimo da postoji neki posebni put kojim su prošli neki drugi ljudi a radi se o istom putu kojim prolaze svi, samo što jedni na zapreke odmah odustaju a drugi ne daju ni najtežim zaprekama, i nepredviđenim okolnostima da ih izbace iz takta.

Ne treba netko nama uvijek ponavljati da smo snažni i da imamo potencijala ostvariti svoje snove. Znamo to. Ne treba nam netko ni tko će reći da potpuno vjeruje u nas i da se predaje u naše ruke. Osjećamo to. Treba nam neka draga osoba koju volimo i koja nam toliko znači, osoba koja će nam zaprijetiti nečim do čega stvarno držimo ako svoj potencijal shvatimo neozbiljno, ako se kockamo s onim što nam je najvažnije.

Mi ljudi smo nevjerojatno snažna bića a s druge stane sa tako velikom količinom straha i sumnje u samom sebi. Možemo se suprotstaviti najvećim opasnostima, podnijeti najveće katastrofe, prebroditi najgore krize a opet na kraju stradamo od jedne obične sitnice. Moramo jednom uzeti stvari u svoje ruke i pogledati iznad onoga na  što se žalimo, pogledati na ono u što vjerujemo i želimo biti. Trebamo jednom oblikovati život po onome što doista zaslužujemo, ništa više, ali i ništa manje od toga!

Mario Žuvela