Naučili su nas da ne hodamo stopama drugih ljudi i sada vidimo kako se zbog toga bolje osjećamo. Svatko od nas ima različiti put i različit cilj, a to što je netko trenutno pored nas ne znači da nam je isti cilj.

Jako brzo se naviknemo jedni na druge, pa počnemo misliti, govoriti i činiti sve onako kako rade drugi, a onda nakon vremena se pitamo zašto se osjećamo stranci na svom životnom putu ne videći da više ne živimo svoj život već da počinjemo živjeti živote drugih ljudi.

Dobro je što su nas naučili  da ne hodamo stopama drugih ljudi. Ne živimo život koji pripada njima. Možda je svatko od nas stvoren da napravi nešto bolje i drugačije, nešto što nitko drugi ne može napraviti, ali ako postanemo još jedna kopija u nizu sve će se brzo zaboraviti. Kada ne hodamo stopama drugih ljudi onda strah gledamo direktno u oči i shvaćamo kako mali korak dnevno može jednoga dana dovesti do veličanstvene pobjede.

Ne treba požurivati stvari, dogodit će se kada treba. Ne treba uzbrzavati kretanje, sve će se zbiti u svoje vrijeme. Ali svakako se treba nasmijati kako god bilo i koliko god teškoća prolazili jer upravo one i stvaraju snagu te nas uče da se ne skrivamo od izazova jer jedino u njima i rastemo. Zato podsjetite se nekad koliko ste snažni, koliko ste jaki, nećete se onda na svaki mali udarac života žaliti i kukati zašto to morate prolaziti.

Naučiti hodati svojim stopama – neka nam to bude izazov. Naučite ne skupljati talog negativnih osjećaja u sebi već ga izbaciti vani. Budite spremni da će biti onih kojima će smetati vaša jedinstvenost i to što slijedite svoje srce ali neka vas to ne izbaci iz takta. Takvi su ljudi sebe već izbacili iz utrke života. Bez obzira kako se stvari odvijaju imajte hrabrosti uvijek stajati iza svojih odluka, svoga puta i svoga cilja.

Mario Žuvela