U logici postoji jedna pojava poznata kao paradoks lažljivca. Odnosi se na rečenice kao što je ova: ‘Ja sada lažem.’ Ovakvu izjavu smatramo paradoksalnom zbog toga jer nam ona kazuje da osoba koja je u tom trenutku izgovara govori istinu.

Neki kažu i da rečenica predstavlja nerazrješivu petlju te da zapravo ne govori ništa. No ostavimo sada paradokse po strani i otvoreno priznajmo: svatko od nas u životu je izgovorio određen broj laži, a i mi sami bili smo ti kojima su drugi lagali. Ponekad bi im nasjeli, ponekad bi ih prozreli.

Motivi koji pojedince tjeraju izgovoriti laž doista su mnogobrojni i nekako je suviše paušalno sve njih jednostavno uvrstiti u dijagnozu dotične osobe kao podlaca i gada. Stvari ponekad i nisu baš tako crno-bijele, a ljudi doista lažu iz različitih razloga.

Jedan od njih doista se može pripisati gore spomenutim gadovima. To su one laži koje izgovarate kada znate da ste učinili nešto loše, ali ne želite biti otkriveni. Klasični primjeri su onaj nevjernog supruga koji laže svojoj ljepšoj polovici kako je večer proveo s frendovima na cugi, a zapravo je bio s ljubavnicom ili onaj kada ste ko dijete u igri razbili skupocjenu kristalnu vazu, a onda za to optužili psa.

Kao djeca također smo znali lagati jer smo se bojali da ćemo stradati ukoliko se dozna istina. Tko od nas baš nikada nije lagao starcima da je u školi dobio jedinicu iz straha da će se starci ljutiti? Na poslu ćemo možda prešutjeti da smo važnom klijentu zaboravili poslati e-mail iz straha od ukora ili, još gore, od otkaza.

Ponekad lažemo i zato jer želimo izbjeći konflikt s drugom osobom. Recimo da je vaš šef politički orijentiran izrazito lijevo za razliku od vas koji ste desne političke orijentacije i da pred više vas u uredu kaže kako misli da je Hugo Chavez bio faca. Vi mislite da je pokojni venecuelanski vođa bio poglupa budala koja je upropastila državu ali samo ćete kratko reći ‘da, da’ uz popratno potvrdno klimanje glave jer znate da vam sukob sa šefom ne bi donio ništa dobra. Ili ćete možda prekinuti diskusiju sa suprugom o tome treba li vam novi automobil jer ne želite da se rasplamsa u svađu.

Jedan od vrlo čestih motiva laganja jest i strah od gubitka, bilo da se radi o materijalnim stvarima, bilo o nečijoj naklonosti. Na primjer, lagat ćemo prijateljici da nemamo knjigu Sve nijanse sivoga jer se bojimo da nam je nikada neće vratiti ako joj je posudimo. Tipičan primjer ovakve vrste laži nalazimo među tinejdžerima koji će nerijetko govoriti stvari koje ne misle kako bi zadržali popularnost u nekom društvu.

Laganje iz koristoljublja također je prilično česta pojava. Preciznije rečeno, ovakvim lažima nastojimo izvući određenu korist za sebe bez ulaganja truda. Dok ste sinoć pregledavali TV program vidjeli ste da se negdje tijekom današnjeg jutra treba prikazivati emisija koja vas baš zanima. Ali kao za nevolju, u to doba morate biti na poslu. Stoga odlučujete nazvati ured i lagati kako ste bolesni kako bi mogli u miru gledati televiziju. Naravno, ovdje postoje i mnogo ozbiljnije laži, a ekstreman primjer takvih bio bi onaj kada pojedinci s nekim stupaju u brak iz čistog koristoljublja hineći zaljubljenost.

Također lažemo i kako bi impresionirali druge. Sigurno ste čuli za brojne tinejdžerke koje su lagale svojim prijateljicama kako imaju bogato seksualno iskustvo da bi ispale ‘face’, a zapravo su bile djevice. Ako ste muškarac, priznajte koliko ste puta lagali frendovima da ste poševili neku, isto kako bi ispali ‘faca’, a zapravo vam cura nije dala ni blizu. Želite ući u krug uglednih poslovnih ljudi s boljim primanjima pa ste zbog toga, umjesto da dođete na večeru s njima u svojoj Dacii Logan, posudili BMW peticu od frenda? Lagali ste kako bi impresionirali druge.

Lažemo i zato jer društvene konvencije ponekad to od nas očekuju. Sjećate li se da su vas mama i tata, još dok ste bili mali, učili kako nije lijepo lagati? A onda je došla u posjet ona neka teta koja vam je donijela grozno lošu čokoladu i vi ste osramotili roditelje tako što ste glasno rekli ‘fuj!’. E, onda su vas naučili kako je nekad ipak lijepo prešutjeti gađenje i uljudno zahvaliti, jer je tako pristojno. Isto tako, kada vam poklanjaju rođendanske ili božićne darove, sigurno više puta dobijete stvari koje vas u najmanju ruku ne oduševljavaju. Ali morate lagati da ste njima oduševljeni jer, eto, društvene konvencije to od vas očekuju. O političkim korektnim lažima koje smo prisiljeni izgovarati kako ne bi doživjeli društvenu stigmu mogli bi napisati poseban članak na ostavit ćemo ih za nekih drugi put.

I konačno, postoji ono što se zove ‘bijela laž’. To je laž koju izgovaramo kada nekoga ne želimo povrijediti. Prijateljica nam ima novu frizuru koja joj grozno stoji, ali ćemo joj reći kako izgleda divno jer znamo da bi bila nesretna kada bi čula istinu. Otišli ste na potpuno bezazlenu kavu s kolegicom ali znate da vam je supruga ljubomorna i da će dignuti frku bezveze pa ste lagali kako ste nešto dulje ostali u uredu. Ovakve laži često su plemenite ali s njima ipak treba biti posebno oprezan jer nam se mogu i obiti o glavu. Prijateljica kojoj lažemo da joj grozna frizura dobro stoji možda će jednog dana doznati da joj se drugi smiju iza leđa pa će vas okriviti jer nije mogla računati na vaš prijateljski savjet. Žena čiji suprug je potajno otišao na kavu s drugom možda to nekako dozna, a tada će je doista teško, ako ne i nemoguće, biti uvjeriti da njen supruga zbilja nije imao skrivenih, nečasnih motiva. Stoga ‘bijele laži’ ne smiju postati uobičajena praksa i treba ih vrlo pažljivo dozirati.