Ima neki osjećaj u nama koji nam govori kojim se ljudima približiti a od kojih udaljiti. Nekada glasan, nekada tih, a nekada posve nečujan i nerazumljiv.

Nevjerojatno je kako se nekada tako snažno, a nekada tako tiho u nama zbiva nešto što nas upućuje da ćemo od osobe koju susrećemo dobiti neki blagoslov, lekciju, pouku, iskustvo ili nešto drugo. Nekada vidiš pred sobom samo neku enigmu nakon koje se pitaš što od ove osobe možeš očekivati. Stojiš tako pred tajnom druge osobe, a u tebi se roji čitav niz proturječnih osjećaja koji te samo zbunjuju i ostavljaju u nedoumici.

Kada nekom osobom ostaneš razočaran pitaš se kako to unaprijed nisi znao, što se dogodilo s osobom od koje si imao tako velika očekivanja i koja je tako mnogo obećavala. No svi naši odnosi uvijek su matematičke jednadžbe s dvije nepoznanice jer ne znamo uvijek ni što od sebe možemo očekivati, ni kakvi će biti naši stavovi prema nekoj osobi, kakvi će se u nama probuditi osjećaji za neku osobu i kada će ti osjećaji nestati.

Kao i u svakoj matematičkoj jednadžbi s dvije nepoznanice kada počnemo otkrivati jednu stranu dolazimo po malo do otkrića i one druge strane. Kada rasvijetlimo svoj dio puta kojim idemo prema drugoj osobi, pomalo će biti rasvijetljen i dio puta kojim se drugi približava k nama, iako ne u onoj istoj mjeri, makar u jednoj manjoj. Ako i drugi i dalje ostaje nepoznanica onda nam to postaje znak od kojih se ljudi trebamo udaljiti.

Priupitajmo sebe koliko dugo možemo izdržati u tišini i samoći osluškujući glas svoga srca, koliko nam treba da postanemo gluhi za sve one glasove sa strane koje nam nameću drugi ljudi. Koliko slušamo ono što nam govori naše tijelo, intuicija, sve ono što nam otkriva život u onoj najdubljoj biti? Što se više budemo udaljavali od nebitnih i nepotrebnih stvari, u nama se otvara prostor razumijevanja onoga što je doista bitno. Imat ćemo bolji pristup ljudima i prije prepoznati namjere s kojima ulaze u naš život.

Mario Žuvela