Jedan novinar je pitao stari bračni par: “Kako ste uspjeli ostati zajedno čak 65 godina?” Žena je odgovorila: “Mi smo rođeni u vrijeme kada je ono što je slomljeno trebalo popraviti, a ne jednostavno odbaciti.”

Je li ovaj odgovor danas postao utopija? Postajemo li jedni za druge samo potrošna roba do prvog konflikta? Jesmo li naučili razgovarati, pričati o svojim osjećajima, željama, potrebama, sumnjama, strahovima, vrijednostima, tražiti načine na koji zajedno funkcioniramo ili samo puštamo da nas vrijeme nosi pa koliko to traje?

U međuljudskim odnosima ne vrijedi uvijek ona ista logika koja važi među stvarima a ta je da slomljeno treba odmah odbaciti. Ne bi trebalo samo na nekim staklenim predmetima stajati upozorenje „lomljivo“, nekada bi taj naziv mnogo više pristajao ljudima, svima nama koje samo jedna kriva riječ, pogled može povrijediti. Ne treba puno da se odnos sruši ali je potrebno jako mnogo truda, energije i volje s obje strane da se odnos izgradi a još više da potraje.

Da biste dobili jasan odgovor na pitanje popraviti ili odbaciti moramo preispitati svoj odnos. Pitate li se čemu ulagati u nešto što će se pri svakoj sitnici srušiti kao kula od karata, hoćete li graditi kule u pijesku i onda nakon što ih vjetar i more stoput razruše ili ćete razmisliti o gradnji kule na stijeni? Velika je razlika dogodi li se problem slučajno i povremeno ili događa li se on stalno i namjerno? Onda se stvarno moramo priupitati ima li to smisla?

Dva su ključna pitanja koja trebamo postaviti: Jesmo li naučili poštovati sebe? Znamo li poštovati drugoga? Odgovori na njih posvijestit će nam da shvatimo da lakši put nije uvijek ispravni put. Za bilo kakvo ostvarenje kojem se danas divimo i koje je preživjelo zub vremena bio je potreban veliki trud i ulaganje. Zato ako smo jedanput osjetili nešto duboko i jako u odnosu dobro ćemo razmisliti hoćemo li dopustiti da traje samo jednu sezonu ili je potrebno malo truda i ulaganja da ono potraje i preživi sve naše međuljudske oluje.

Mario Žuvela