Devetnaeesto stoljeće obilježeno je bezdušnim iskorištavanjem radnika, puno se radilo a malo se plaćalo, moglo bi se ukratko kazati. Kako bi promjenili takvu praksu, 1. maja, 1886. godine, oko 40.000 radnika izašlo je na ulice Čikaga da prosvjeduje zahtjevajući promjenu radnog vremena simbolizirajući svoje zahtjeve u tri osmice: 8 sati rada, 8 odmora i 8 obrazovanja.

Policija je intervenisala i ubila 6 a ranila oko 50 radnika. Zbog toga je na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno da će se 1. maja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. 

Danas 1. Maj u Bosni i Hercegovini ne simbolizira ništa osim dobru priliku da se okrene jagnje na ražnju što je privilegije isključivo budžetskih korisnika i političara koji imaju redovna i dobra primanja.

Ali budžetlije i dobro uhljebljeni radnici državnih institucija itekako imaju razloga za slavlje, a bogami imaju i čime da priušte dobar roštilj. Džaba im ga! Nije sve ni u jelu i piću, ima nešto i u čistom obrazu i dobrom srcu i duši a ona je rezervisana za sirotinju.

Sretan 1. Maj svim pripadnicima budžetske vjeroispovijesti! 

Neka vječno živi udobna fotelja, dobra plaća i laka para!