Koliko smo dosada puta u životu rekli „nije važno“ a bilo je i više nego važno, i koliko smo puta kazali „svejedno je“ a nije bilo svejedno, pomislivši da nam se nakon toga ništa neće dogoditi.

Koliko smo puta izrekli tu laž i mislili da se može nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo, ali se zapravo sve dogodilo. Skupili smo u sebe još jednu ranu, potisnuli duboko u podsvijest još jednu bol i umjesto da kažemo drugome i oslobodimo se te patnje, gurnuli smo je u sebe i patili još više i jače kada smo ostali sami.

Zašto je tako teško reći „važno je“ i „nije svejedno“, zašto smo sa svojim osjećajima najgori, kao da smo ih naši na nekom putu i kao da nas nije briga ako ih izgubimo. Zašto se kao maćeha ponašamo prema onome najdubljem u sebi i pitamo se zašto nam život više ne štima i zašto stvari nisu onakve kakve trebaju biti. Tražimo krivce oko sebe, krivnju prebacujemo na sve i svakoga, a problem je nedostatak hrabrosti u nama i spremnost da svoje odnose izvedemo na čistac.

Postoje stvari u životu koje ne smiju biti zaobiđene, stvari za koje ne smijemo reći „rješit će se one jednog dana“, stvari koje izgledaju posve obično a zapravo su vrući ugalj u našim rukama i našem srcu. Potraži ih malo i vidjet ćeš da one nisu još jedna igra koja je tu da te zabavlja, niti su nešto što se može pomesti pod tepih, one su znak našeg samopoštovanja, želje da preživimo, da osjećamo i budemo jači od svojih trenutnih problema.

Nemojmo misliti da možemo živjeti dobar život i šutjeti o stvarima koje su nam važne. Život prije ili kasnije donese na naplatu svaki krivi izbor, svako samopodcjenjivanje, samoosuđivanje, strah ili sumnju. Sve ono što smo rekli da „nije važno“ na kraju postane  i više nego važno te snosimo posljedice lažnoga života. Ne šutite kada je važno, recite, ponovite, dajte do znanja, samo tako možete s mirom nastaviti živjeti svoj život.

Mario Žuvela