Dođe čovjeku onako nekada da se požali na sve stvari koje u njegovom životu ne idu onako kako je očekivao.

A onda jako brzo nađe krivca za sve a to su uglavnom one oluje života. Mnogo više oluja muči nas unutar nas, nego onih koji nas lome izvan nas. Oluje su to naših neodlučnosti kada mislimo da znamo što želimo i koji je naš cilj a onda opet nakon svega ostajemo na raskršću ne spremni provesti u djelo odluke koje smo donijeli.

Oluje su to naših strahova i sumnji a kojima se uvijek iznova bojimo kada zaiskri neki novi san u nama, kada se pojavi neka nada, kada uđemo u neki izazov a one nas samo zapljusnu i mi se povučemo i odustanemo od svega. Oluje su to naših izgovora zašto još nije pravo vrijeme za započeti pravi život, zašto mislimo da nemamo dovoljno snaga i sposobnosti da se suočimo sa svijetom, oluje manjka samopoštovanja i samopouzdanja.

Oluje su to kada treba prevagnuti i odlučiti hoćemo li se više prikloniti svom srcu ili razumu, oluje kada nosimo povrede koje su nam zadali drugi ali i sami sebe i nemamo snage da jednom zauvijek presječemo tamo gdje trebamo. Nisu to oluje kada te život baci na pod, to su oluje kada sam sebe baciš jer je previše ožiljaka na tebi, previše toga potisnutoga u podsvijest a onda sve izađe na površinu kada se umoriš i nemaš snage da se boriš.

No sve te oluje od nas čine borce, čine nas ljudima koji će iz njih ili izaći jači ili će biti slomljeni. Oluje od nas traže da postanemo drugi ljudi, bolji i jači, da shvatimo kako se do ciljeva ne dolazi tako lako i kako je svaki dan u životu važan za konačnu pobjedu. Oluje su tu da razbude naš utihnuli duh i volju i pomognu nam postati naša najbolja verzija. To bez njih ne možemo biti. U tome i jest njihova vrijednost i smisao.

Mario Žuvela