Brojni su simptomi nemoći i agonije režima, odnosno nacionalne politike u koju su sami sebe doveli. Opozicija nema skoro nikakva udjela u tome!

Piše: Nedžad Latićthebosniatimes.ba

Uopće više nije potrebno opozicionim liderima da ponavljaju proklamaciju kako neće u vlast sa SDA. To je više postalo izlišno jer je svakim danom sve jasnije da ova stranka tone u ponor i da su joj mali izgledi da nakon narednih izbora može uopće biti u prilici da sačuva, odnosno formira vlast. Stanje u stranci je takvo da se može opisivati sa stihijom; poput klizišta nakon obilatih vremenskih nepogoda njene „kule“ se urušavaju. A počelo je sa lokalnim izborima kada je ova stranka izgubila vlast u perifernim općinama Srebrenica, Žepa, Velika Kladuša i Stolac, te u srednjoj Bosni Visoko i Zenicu itd., da bi se završilo raskolima u Sarajevu i Tuzli. Doda li se tome istupanje iz stranke trojice parlamentaraca sa Senadom Šepićem na čelu, onda se doima da se SDA-ovoj „kuli“ vlasti urušava i krov.

Očehnute grane

Ovu situaciju lider SDA pokušava predstaviti kao katarzu, odnosno čistku od neposlušnih i bezperspektivnih kadrova, ali situacija je tako dramatična da  svaki argument kojim bi se odbranila ova tvrdnja samo još više iritira i zaoštrava unutarstranačke odnose. Nije valjda bila čistka uklanjanjem Amira Zukića sa mjesta generalnog sekretara nakon njegovog hapšenja?! Još uvijek ta karika koja je pukla pod teškim teretom korupcije nije „zavarena“ i sasvim je moguće da je ta havarija uvjetovala sukob i raskol sa Dinom Konakovićem i Mirsadom Kukićem.

Ono što je još pogubnije po ovu stranku jest da su svi odmetnici Šepić, Kukić i Konaković odlučili osnovati svoje stranke koje će se dodatno boriti za njene glasove. Doduše, utješno je za SDA da su se do sada desili mnogi raskoli i da ih je ova stranka, kao nijedna druga, vrlo uspješno sanirala po principu da „grana očehnuta od stabla uvehne“.

No, ni „stablo“ više nije tako snažno iako ima duboke i jake žile u zemlji. Napadnuto od strane drugih lidera i drugih političkih i društvenih nepogoda, tu prije svih mislim na Dragana Čovića i Milorada Dodika, „stablo“ stranke se toliko zaljulalo da izgleda kako je pitanje dana kad se se iščupati iz korijena i pasti svom silinom na zemlju. Taktika koju je izabrao lider SDA Bakir Izetbegović da se odbrani od opakog nasrtaja secesionizma je, ispostavlja se, najpogubnija moguća. Nakon što je osjetio da su ga secesionisti satjerali uza zid, a međunarodna zajednica ga ipak ostavila na cjedilu, Izetbegović je reagirao na najgori mogući način. Izgovorio je tu nesretnu riječ „rat“. Potom je, što je tipično za njega, pokušao ublažiti tu nesretnu riječ na način kako „nije mislio šta je mislio/rekao“ itd. Njegov otac je tu riječ upotrijebio dva puta prije nego je stvarno postao ratni komandant. Rekao je na stranačkom skupu kako će „žrtvovati mir zarad integriteta države“ i „ mirno spavajte rata neće biti“.  Za prvu ga optužuju Srbi da je bio ratnohuškač, a za drugu ga optužuju Bošnjaci da ih nije pripremio za odbranu od genocida. U svakom slučaju nesretan je lider koji mora upotrebljavati ovu nesretnu riječ u miru. Imidž Bakira Izetbegovića kao militantnog političara pojačan je, vjerovatno poručenom, podrškom „ horoza golubijeg srca“, to jeste ratnih veterana poput „Crnih labudova“ i „Zelenih beretki“, da bi otkrivanje nekakvih militantnih kampova za borilačke vještine sa turskim nazivom, došlo kao „biber po pilavu“ u smislu dokaza da SDA formira paravojne jedinice.

Reis nije došao tobe

Masovni protesti boraca pokazuju da su ratni generali dobro ušuškani pod skute SDA i da oni kao takvi nemaju više autoriteta niti harizme da stanu na čelo boraca i u slučaju, ne daj Bože, rata u BiH.

Sve to pokazuje da je režim na koljenima i da je ogroman ratni kapital koji je imala SDA proćerdan od strane pohlepnih tajkuna. Posljednje čega se sjetio Bakir Izetbegović da bi pred razočaranim svijetom opravdao ovakvu svoju pogubnu politiku je optužba da se protiv Bošnjaka vodi specijalni rat. Nažalost, u ovoj odbranaškoj politici podržao ga je i reis Husein ef. Kavazović svojom posljednjom hutbom, što pokazuje da „nije došao tobe“ i da se Islamska zajednica ne namjerava distancirati od prorežimske politike. Čak je reis Kavazović optužio i neke opozicione lidere počastivši ih uvredljivom kvalifikacijom da su „kratke pameti“.

Nažalost, sve su to simptomi nemoći i agonije režima, odnosno nacionalne politike u koju su sami sebe doveli. Opozicija nema skoro nikakva udjela u tome! To dodatno treba da zabrinjava naciju. Jer ako se opzicija ne opameti i konsolidira do izbora, tek tad će Bosna i Hercegovine doći u bezizlaznu situaciju.

Posebno zabrinjava da je SDP, čiji je rejting bio porastao, na putu da se reprizira situacija kada je ova stranka doživjela slom. Buknuo je „rat „zvijezda“ kojeg vode Željko Komšić i Zlatko Lagumdžija, a iz pozadine nadire relativno mladi junoša i populista Denis Bećirović. Ova trojka priređuje Nerminu Nikšiću „kisele krastavce“ koje svakodnevno mora gutati kako bi spriječio frakcijske borbe koje su bile dovele stranku do kolapsa. Ovakav SDP neće moći predvoditi ujedinjenu „alternativnu scenu“ za šta su bar bili pokazali interes lideri SBB-a Fahrudin Radončić i Naše stranke Peđa Kojović. Ovakva situacija koliko daje šansu režimu da opstane i preživi izbore, u istoj mjeri smanjuje šansu Bosni i Hercegovini da opstane i preživi naredne izbore! To je mračna tajna SDA u koju se uzda!