S Bosnom i Hercegovinom isto nemamo pretjerano idilične odnose jer zagovaramo politiku osnivanja trećeg entiteta, a to je po, mom sudu, put u propast države BiH. To je možda kratkoročna dobit trenutnim političkim predstavnicima Hrvata u BiH, ali dugoročno je riječ o lošoj politici jer ide prema cementiranju nacionalističkog koncepta države koji će dovesti do dodatnih podjela i sukoba među narodima u toj državi.

Među rijetkim intelektualcima koji se danas javno usuđuju kritizirati vladavinu Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović je stručnjak za javnu upravu Vedran Đulabić, izvanredni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Đulabić stanje u društvu analizira s pozicija pravne struke, poštivanja zakona i Ustava, objašnjava, između ostalog, kako (ne)funkcionira javna uprava u Hrvatskoj te kako su i kojim potezima premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović direktno udarili na vladavinu prava.

  • Kako komentirate činjenicu da se danas Hrvatska nalazi u skupini država „bolesne demokracije“, poput Poljske i Mađarske koje su današnjim vlastima, i najdraži i najbliži saveznici?

– Možemo pokušati zavaravati vlastito biračko tijelo, ali ne možemo dugo zavaravati političku i društvenu javnost izvan Hrvatske koja je dosta upoznata s pravim stanjem stvari. U ovom slučaju na koji se referirate očito je riječ o reorijentaciji vanjske politike na liniju tzv. uspravnice, u kojoj tražimo prijatelje u državama poput Mađarske i Poljske, zemljama za koje vidimo da u Europi ne figuriraju kao uzori demokratskog ponašanja.

Ne znam zašto se guramo u isti koš s njima? Bilo bi bolje da tražimo saveznike u nekim drugim državama, poput Austrije, Njemačke ili nekih drugih država koje nam mogu biti uzori u razvoju demokracije ili u pogledu organizacije države. Hrvatska bi trebala preuzeti ulogu lidera na Balkanu, ako taj pojam uopće smijemo upotrijebiti u hrvatskoj javnosti.

Stranke vode ljudi bez ideja, hrabrosti i morala

  • Kako ocjenjujete rad i funkcioniranje političkih stranaka? Čini se kako u njima samima ne može zaživjeti unutarstranačka demokracija.

Bojim se da su političke stranke velikim dijelom okupirali ljudi bez ideja, hrabrosti i nekad čak i bez elementarnog morala. Naravno, čast izuzecima, jer u strankama ima i kvalitetnih ljudi, ali bojim se da su oni ipak u manjini. Iz takvog okruženja ne možete očekivati nove i originalne ideje koje će donijeti dobrobiti zajednici. Teško može netko tko je ovisan o postojećem sustavu ići protiv tog sustava.

Davno je kod nas politika prestala biti djelatnost za opće dobro i pretvorila se u djelatnost promocije vlastitih interesa i interesa svoje grupacije i bližnjih. Briga o općem dobru se velikim dijelom izmjestila u zdrave dijelove civilnog društva, akademske zajednice i medija. Nekad su tijekom povijesnog razvoja su bankari, obrtnici i trgovci bili onaj društveni sloj koji je pružio otpor kraljevom apsolutizmu i doveo do demokratskih reformi.

Danas su te skupine okrenute promociji vlastitih interesa te, u velikom broju slučajeva, uopće nisu zainteresirani za demokratizaciju društva. Dakle, ostalo nam je to nešto malo neovisnog civilnog društva, manji dio neovisnih medija i hrabrih pojedinaca iz akademske zajednice koji bi mogli biti generatori i promotori reformskih ideja koje društvo mogu pogurati naprijed. Međutim, upravo oni se trenutno nalaze pod dosta intenzivnim napadom onih društvenih struktura koje bi pod krinkom održavanja stabilnosti i zajedništva htjeli potkresati krila bio novim idejama i promjeni postojećih odnosa moći u društvu.

Ne možemo biti lideri Austriji, Njemačkoj, Francuskoj ili Finskoj, ali možemo biti lideri i uzori BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji i Kosovu. Uostalom, tu ne postoji ni prepreka jezičnog razumijevanja, još uvijek se s velikim brojem tih država razumijemo i možemo s njima bez problema komunicirati, razmjenjivati iskustva i ideje.

Kad se Srbija demokratizira i odluči hoće li s EU ili Rusijom, zasigurno ima potencijal preuzeti lidersku ulogu na Balkanu. Za sad je to onemogućeno prvenstveno zbog političkog vodstva u toj zemlji. Posjet predsjednika [Srbije Aleksandra] Vučića Zagrebu još je jednom jasno pokazao o kakvom se političaru radi. Takva razina manipulacije, eklatantnog iznošenja neistina o vlastitoj ulozi u Domovinskom ratu u Hrvatskoj usprkos tome što postoji video zapis koji svjedoči suprotno, izvrtanje činjenica u svoju korist, pokazuje da se ne radi o političaru u kojeg se može imati elementarno povjerenje, a ono je pretpostavka liderske uloge.

  • S gotovo svim navedenim zemljama Hrvatska je u ovom trenutku posvađana iako su joj i premijer i predsjednica iskusni diplomati.

– Ne znam jesmo li baš posvađani, ali činjenica je da imamo neka neugodna i otvorena pitanja i da nismo u sasvim skladnim odnosima. Čak i s onim državama s kojima bi po prirodi stvari trebali biti u dobrim odnosima. Tu prvenstveno mislim na Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu.

Spornu situaciju oko granice sa Slovenijom uopće nismo dobro predstavili međunarodnoj političkoj javnosti. Zato ispadamo država koja ne poštuje međunarodno pravo. Nismo uspjeli jasno komunicirati da smo mi upravo zbog poštovanja međunarodnog prava izišli iz arbitraže sa Slovenijom. Neprestano je trebalo ponavljati na temelju kojeg točno članka kojeg međunarodnog ugovora smo izišli iz arbitraže, a ne samo reći da je došlo do kompromitacije arbitražnog postupka. Ovako ispada da je Slovenija sve to okrenula u svoju korist i tvrdi da je Hrvatska zemlja koja ne poštuje vladavinu prava i ne provodi presude međunarodnih institucija. Svaki razuman europski političar će stati na stranu vladavine prava i u toj igri Hrvatska ispada negativac koji ne poštuje međunarodno pravo. Nadam se samo da tako neće biti i s drugim državama s kojima imamo granične sporove.

S Bosnom i Hercegovinom isto nemamo pretjerano idilične odnose jer zagovaramo politiku osnivanja trećeg entiteta, a to je po, mom sudu, put u propast države BiH. To je možda kratkoročna dobit trenutnim političkim predstavnicima Hrvata u BiH, ali dugoročno je riječ o lošoj politici jer ide prema cementiranju nacionalističkog koncepta države koji će dovesti do dodatnih podjela i sukoba među narodima u toj državi. U BiH treba rastakati kako bošnjački, tako i hrvatski i srpski nacionalizam i jačati građansku državu ako se na dugi rok želi dobro toj državi i narodima koji u njoj žive.

  • Kako ocjenjujete dosadašnji mandata premijera Plenkovića?

Kad je riječ o potpori i promociji ideji vladavine prava, premijer Plenković je ozbiljno podbacio jer je situacija sa smjenjivanjem ministara iz redova Mosta direktni udar na vladavinu prava u Hrvatskoj. Ta je smjena učinjeno protuzakonito i protuustavno, jer Hrvatska ima parlamentarni sustav vlasti u kojem Vlada i njezini članovi proizlaze iz predstavničkog tijela, pred njim dobivaju povjerenje i samo je Hrvatski sabor taj koji i, to povjerenje može uskratiti i smijeniti ih.

Zbog toga mi se čini da je vladavina prava erodirala jer je i predsjednica Grabar-Kitarović napravila neke poteze koji predstavljaju ozbiljan udarac na vladavinu prava. Predsjednica je javno poručila da neće oduzeti odlikovanja osobama osuđenima za ratne zločine, iako propisi koji su na snazi u Hrvatskoj jasno nalažu drukčije postupanje. Tako su dvije ključne državne institucije poduzele direktne korake protiv vladavine prava. Kad takve poruke i ponašanje dolaze iz samog vrha države, od dvije institucije koje imaju formalnu političku moć, što onda uopće očekivati od nižih razina vlasti?

  • Koje su institucije trebale reagirati na to da premijer i predsjednica direktno ruše vladavinu prava u državi? Je li trebao reagirati Ustavni sud?

– Mislim da se radi o takvim potezima na koje je morao reagirati širi krug društvenih aktera, od akademske zajednice, preko medija, stranaka opozicije u Hrvatskom saboru, pa čak i Ustavni sud jer se radi o dvije najviše pozicije izvršne vlasti u Hrvatskoj. Zamislite da se takva situacija dogodi u nekoj državi razvijene demokracije u koju se često volimo ugledati? Nastala bi prvorazredna politička i društvena kriza.

Dva modela donošenja zakona

  • Kako gledate na proces donošenja zakona u Hrvatskoj? Nerijetko se događa da zastupnici glasaju za neki zakon, a da pojma nemaju za što su digli ruke.

U Hrvatskoj imamo dva modela donošenja zakona. Jedan je da se zakoni donose po svim pravilima zakonodavnog postupka, pa onda imamo javnu raspravu o nekom zakonu, analize učinaka donošenja tog zakona, pa se to odugovlači i traje kroz saborska čitanja dok se na kraju ne donese zakon. Drugi model donošenja zakona je da se neki zakoni donose preko noći, bez gotovo ikakvih analiza i smislene javne rasprave.

Očiti primjeri toga su tzv. lex Agrokor, lex šerif, pa prije toga i lex Perković i drugo slični zakoni ili izmjene zakona koje su donesene gotovo preko noći, bez ikakve analize njihovih učinaka. Postoji tzv. europski semestar, plan zakonodavnih aktivnosti u kojem govorimo što ćemo i kako ćemo raditi te kakve zakone donositi, ali u praksi se preko noći donose zakoni kojih nema u tim planovima, ali trebaju određenim interesnim skupinama.

Lex šerif je očiti primjer toga. Navodni problem koji se rješavao tim zakonom nije nikad nigdje identificiran kao problem koji treba rješavati. Onda je došao trenutni ministar, rekao da je to problem i počeo ga rješavati.

Ovih dana do nas je došla vijest o tome da je ministar vanjskih poslova u Nizozemskoj podnio ostavku jer lagao da je bio na sastanku koji se dogodio prije deset godina. Prilikom podnošenja ostavke izjavio je da Nizozemska zaslužuje ministra vanjskih poslova u kojeg neće sumnjati. Sad to usporedite s ponašanjem naših političara, u ovom slučaju premijera i predsjednice koji izravno krše pozitivne propise. To je prošlo bez značajne reakcije, a kamoli ikakvog političkog skandala.

  • Kako komentirate činjenicu da je i predsjednik Ustavnog suda uhvaćen u plagiranju doktorata i to da imamo pravu poplavu plagiranih diploma i znanstvenih radova, naročito među političarima?

– O slučaju doktorske disertacije trenutnog predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske se već duže vrijeme piše po medijima. Taj, a i drugi slični slučajevi na ovim prostorima prolaze kao neki lakši prijestupi, jer je uobičajeno da studenti prepisuju na ispitima i, dapače, to se smatra pokazateljem svojevrsne snalažljivosti koje ih kvalificiraju za kasnije odgovorne položaje u društvu.

Takva se situacija onda prelijeva i na druge sfere društva, pa ne čudi što se predsjednik Ustavnog suda koristi svim pravnim mehanizmima kako bi ukazao da oni koji su ga prijavili nisu u pravu te da saborski odbor nema nadležnost, kao da se radi nekom formalnom pravnom postupku.

  • Koliko izostanak reformi javne uprave koči razvoj i napredak Hrvatske, u kojoj mjeri to generira krizu u kojoj se nalazimo?

– Reforma organizacije države trebala bi biti jedan od naših nacionalnih prioriteta. Primjera radi, OECD je nedavno pokrenuo široku inicijativu promociji i potpori inovacijama u javnom sektoru. Tehnološki napredak je revolucionirao naš život, a državna uprava i općenito javna uprava to ne prati u dovoljnoj mjeri. Pa mi smo ušli u 2018. godinu i još uvijek raspravljamo o tome kako se riješiti pečata i to nismo uspjeli riješiti!

Taj pečat je paradigmatski primjer koji pokazuje da se naša uprava po metodama rada još uvijek velikim dijelom nalazi u 18. stoljeću. Društvo je otišlo daleko naprijed, internet bankarstvom kupujemo, prodajemo, naručujemo robu koja nam iz dalekih zemalja bez problema dolazi na kućnu adresu, a naša državna uprava se ponaša kao da taj tehnološki napredak ne postoji pa i dalje moramo ići na šaltere i tamo službenicima predočiti podatke koje oni onda unose u aplikacije, a to ste mogli i sami napraviti iz svog dnevnog boravka, pa moramo urudžbirati, lijepiti biljege na podneske, ne možete se u nekom postupku očitovati emailom, a da ne govorim o digitalnoj pisarnici i sličnim stvarima.

To nisu stvari koje su nužno vezane za politiku, nego uz stručna znanja i primjenu suvremenih metoda javnog menadžmenta.

  • Čini se kao da ovi s Markovog trga svjesno i namjerno obeshrabruju sve koji bi htjeli promjene?

– Najviše sam i začuđen time da premijer ništa značajno ne poduzima u vezi modernizacije uprave, a dolazi iz sustava i upoznat je s time kako funkcionira državna uprava. Imamo i niz ministara koji imaju prethodno iskustvo rada u državnoj i javnoj upravi i trebali bi znati kako sustav funkcionira, ali se opet ništa značajno ne poduzima.

Na koncu, imamo i Ministarstvo uprave koje bi trebalo biti motor modernizacije državne uprave, ali očito ne postoji politička volja da se nešto po tom pitanju napravi. Umjesto toga, donosi se tzv. „Lex šerif“ koji nam pokazuje nekoliko bitnih stvari. Prvo, da Ministarstvo uprave može progurati što god hoće onda kad to hoće i, drugo, da nema dovoljno razumijevanja da je to što čine pogrešno. Bojim se da je to ubojita kombinacija.

/Al Jazeera