Požali čovjek za mnogim stvarima u svom životu, požali za onima koje je učinio ali i onima koje je propustio učiniti, ali veoma rijetko i veoma kasno požali što je propustio živjeti.

Uvijek računa da će još biti vremena, i da njega ne mogu zadesiti nikakve strašne bolesti, dogoditi mu se nikakve nepredviđene okolnosti, a kada se i dese, za trenutak se cijeli život okrene, a on se nađe pred zidom. Nađe se čovjek pred zidom i pita se može li vrijeme vratiti natrag, mogu li se ponoviti neke stvari, pita se a već zna odgovor, i nauči tada cijeniti svaki trenutak, ali onda kada već sve bude kasno.

A često čovjek propušta živjeti. Propušta živjeti onda kada od drugih očekuje da ga učine sretnima. Daje drugima šansu za šansom, očekuje neku čudesnu preobrazbu a na kraju se sve svede na to da bude zadovoljan time da njega ne povrijede. Propušta čovjek živjeti kada ne ostavlja sebi dovoljno vremena da se odmori od svega i skupi dovoljno snage, već nakon svake zapreke jednostavno odustane i pita se zašto je život ovako težak.

Propušta čovjek živjeti kada se okruži ljudima koji nemaju nikakvih kriterija, ljudima bez samopoštovanja i osjećaja, ljudima bez vjere u budućnost, ljudima kojima je jedino stalo da zadovolje svoju trenutnu potrebu, što god za nju trebalo učiniti i ništa više. Propušta živjeti kada prestane život promatrati kao neku uzbudljivu avanturu a počne ga gledati kao neko opsadno stanje, u kojem treba pobijediti ili ga u protivnom promatra kao promašaj.

Požali čovjek za mnogim stvarima u svom životu, a najviše što nije živio kada je mogao i trebao. Požali gledajući u hrpu površnih odnosa koje je gradio i od kojih više nema ništa, požali zbog nedostatka hrabrosti što u odnosima nije išao dublje, požali zbog trenutaka vlastitog ega u kojima je mnoge vrijedne ljude otjerao iz svoga života i na kraju ostao okružen samo onima kojima do njega nije stalo. Požali i nauči cijeniti svaki trenutak onda kada već sve bude kasno.

Mario Žuvela