Teroristi su je dva puta oteli, a misija koju su joj namijenili bila je – bombaš samoubica

Falmatu su poslali na kompletni tretman za uljepšavanje. Češljaju joj kosu i trude se ukrotiti njezine neposlušne kovrče. U zdjelici se priprema gusta pasta od kane kojom će iscrtati prekrasne uzorke na njezinim rukama, nogama i vratu.

Za kojih sat vremena Falmata će izgledati prekrasno.

„Dopuštaju nam da same izaberemo frizuru i da iscrtamo henu kakvu god želimo, a za ovu priliku dopuštaju nam čak ponekad i da iscrtamo vrat, objašnjava mlada djevojka, svjesna da će danas izgledati doista prekrasno. Ali ne bez razloga.

Čim bude gotova s tretmanom, pripadnici Boko Harama o njezin će struk pričvrstiti nekoliko kilograma eksploziva.

Ona je jedna od stotina mladih djevojaka koje su oteli militanti u Nigeriji i zatim ih natjerali da sudjeluju u smrtonosnim misijama.

Falmata je samo jedna od njih. Dvojica naoružanih muškaraca na motorima oteli su ju kad je imala samo 13 godina, na putu prema kući svoje rodbine na granici s Kamerunom.

„ Vozili smo se satima. Sjedila sam između njih dvojice. Vozač je skrenuo s glavne ceste i nastavio voziti duboko u šumu, sve dok nismo stigli do kampa. Nisam imala pojma gdje sam.

Ovdje je sve bilo puno šatora i kućica prekrivenih slamnatim krovovima. Uskoro će saznati da je stigla u kamp Boko Harama, militantne grupe kojoj je cilj stvoriti islamsku državu u sjevernoj Nigeriji i ne bira sredstva da bi to postigla.

Otete djevojke imaju samo dva izbora – ili da se udaju za borca ili da odu u misiju. Budući da se odbila udati, preostalo joj je da pogine zbog viših ciljeva.

-„Rekla sam im da sam previše mlada za udaju, ali nije imala pojma što to znači ‘misija’.

Život u kampu je bio užasan, stalno su ih plašili da će doći vladine snage i sve ih pobiti. Dnevni život odvijao se monotono – ustani, čisti, moli se, čisti, moli se….

Ta monotonija razbijena je jednog dana kad joj je prišao jedan od terorista i rekao da se pripremi.

Detonator u ruci

Odveli su ju u „salon za uljepšavanje“ otetih djevojaka gdje su ostvarili san svake tinejdžerice – sredili joj kosu, nokte, našminkali ju, tako da je čak pomislila da ju spremaju za svadbu.

Rekli su joj ipak da svadbe neće biti, ali da će ipak završiti na divnom mjestu – u raju. Prije toga morat će samo dignuti u zrak gomilu ‘nevjernika’.

 

„Silno sam plakala dok su mi za zglob ruke pričvršćivali detonator. Govorili su mi da moram biti hrabra i strpljiva, da moram prihvatiti stvari jer je sve to samo život, a da me prava sreća čeka na drugom svijetu, prisjetila se Falmata, kojoj su rekli da se mora ubaciti tamo gdje ima najviše ljudi, a da će me netko od njihovih promatrati iz prikrajka, prisjeća se Falmata.

„U ruci sam držala mali detonator i dok sam hodala prema gomili ljudi u obližnjem gradiću kamo su me doveli, razmišljala sam što da radim? Odabrala sam pobjeći i zamolila dvojicu muškaraca na ulici da mi pomognu skinuti eksploziv“, kaže Falmata.

Nije imala pojma da su i oni bili pripadnici drugog ogranka Boko Harama, pa je tako oteta i po drugi put. I ovdje je dnevni raspored bio isti – ustajanje, obrok, molitva, satima čitanje Kurana, spavanje.

Kako tvrde aktivisti iz Neem Fondacije, iskustvo govori da žene i djeca koji budu spašeni iz ruku militanata uglavnom prihvaćaju njihova uvjerenja dokle god su pod njihovom kontrolom.

„ Mnogi od zatvorenika nemaju nikakvo ili imaju vrlo loše obrazovanje – ni svjetovno ni vjersko, pa ih militanti lako mogu obratiti i indoktrinirati. Mnogi od zatočenika zapravo su se prvi put susreli su Kuranom upravo u kampovima Boko Harama.

Slično je bilo i s Falmatom. I opet pred njom bila ista dilema – udati se ili otići u misiju. Prošla je još jedan tretman uljepšavanja i eksploziv je po drugi put bio oko njezinog struka.

„Ovaj sam put bila pametnija. Kad su me iskrcali ispred mjesta u kojem sam trebala odletjeti u zrak, umjesto prema gradu, odjurila sam ravno u šumu. Trčala sam šumom satima i naletjela najprije na neke seljake koji mi nisu željeli skinuti eksploziv. Onda sam naišla na lovce.

Oni su mi pomogli skinuti eksploziv, pa sam dio puta krenula s njima, sve dok i oni nisu naletjeli na borce Boko Harama. U metežu pucnjave uspjela sam pobjeći opet u šumu gdje sam provela nekoliko tjedana. Spavala sam na drveću, pila ustajalu vodu i lutala. Na kraju sam naišla na jednu obitelj koja mi je dopustila da se kod njih odmorim, i koji su mi pokazali put prema mom selu“.

Kad se vratila, Falmata se dugo skrivala jer se bojala da ju ne otkriju vlasti i ne zatvore kao pripadnicu Boko Harama.

Danas je Falmata zajedno s majkom u kampu za raseljene. Životni uvjeti su teški, ali i to je bolje jer tamo barem nitko ne zna za njezinu prošlost.

Druga mogućnost bila je da ju pošalju u tzv. ‘deradikalizacijski centar’, kamo državne vlasti smješta sve one koji su bili zarobljenici u kampu Boko Harama.Centri su zapravo vojni kampovi i nitko točno ne zna kakvim se metodama služe pri ‘deradikalizaciji’.

Iako su u siječnju ove godine izdali priopćenje da su pustili na slobodu prvu grupu ‘deradikaliziranih’ ljudi, nitko točno ne zna što se zapravo s njima dogodilo. Prema onima koji pobjegnu iz Boko Harama, njihova sredina nema nimalo empatije, dapače zovu ih ‘annoba’ – što bi značilo ‘zarazni’. U njima gledaju i dalje militante koji ih žele ubiti. Naročito je teško djevojčicama ili ženama jer cijeli život moraju živjeti sa stigmom i ostaju žrtve do smrti, piše BBC.