Prerastu neki ljudi želju da se neprestano klanjaju i dodvoravaju ljudima koji imaju neki položaj i moć i shvate kako je imati vlastiti stav i vlastiti integritet mnogo veća stvar nego što mu bilo tko bilo što može u životu dati. Neki to ne prerastu nikada.

Prerastu neki ljudi potrebu da im se život  svodi na dokazivanje drugima, pokazivanje statusnih simbola, obrana vjerovanja, zaštita pozicija i shvate kako se mirno moglo živjeti od samog početka. Neki to ne prerastu nikada.

Prerastu neki ljudi da uvijek budu kopije drugih, da ih se tretira kao građane drugoga reda, da u redu uvijek stoje zadnji i da kažu svoje onda kada svi drugi izrekenu svoje mišljenje i shvate kolika je ljepota i vrijednost vlastite autentičnosti. Neki to ne prerastu nikada. Prerastu neki ljudi to da daju popuste drugima na svoj angažman i poštovanje u tuđem životu i shvate da ne moraju svima biti dostupni dvadeset i četiri sata na dan i shvate koliko je lijepo imati i živjeti svoj život. Neki to ne prerastu nikada.

Prerastu neki ljudi da budu nervozni i nemirni zbog nevažnih stvari, da ih je briga tko je što rekao i učinio, gdje je tko bio i s kime vrijeme proveo i shvate kolika je vrijednost ne opterećivati se nevažnim i bespotrebnim stvarima. Neki to ne prerastu nikada. Prerastu neki ljudi da sakrivaju uvijek svoje emocije i shvate da nisu nikakva nedodirljiva tvrđava već osoba od krvi i mesa kao i svaka druga, i shvate kako je neprocjenjivo izraziti ono što je u tebi na jezik koji sam emocije pružaju. Neki to ne prerastu nikada.

Prerastu neki ljudi da se uvijek drže za svoj ponos i da uvijek moraju biti u pravu, i shvate koliko su odnosi s drugima važna stvar u životu i kako ih nikakav ponos kasnije ne može zamijeniti ili nadomjestiti. Neki to ne prerastu nikada. Prerastu neki ljudi sve i svašta i gledaju svoj život s osjećajem mira, gledaju ga kao oni koji su napravili veliku i važnu stvar u životu i budu sretni odlukama koje su donijeli i životom koji žive. Nažalost neki nikada ne dođu do toga, jer cijeloga života ne mogu prerasti te sitne stvari i sami sebe.

Mario Žuvela