Započinje čovjek da propada kada se prvi put okrene iza sebe iako se tamo više ništa ne nalazi ali ne može vratiti pogled jer ga nešto još tamo vuče.

Započinje čovjek da propada kada pomisli da je prestar za zagrljaj, poljubac ili lijepu riječ i kada kaže da to ništa više ne mijenja stvari. Započinje čovjek da propada kada postane svjestan ožiljaka koje mu drugi nanose ali nema snage odmaknuti se drugoga jer je postalo previše komplicirano.

Započinje čovjek da propada kada nema kome ispričati svoje tuge i povrede jer zna da nema nikoga tko bi ga poslušao i onda ih nosi u sebi i s njima razgovara. Započinje čovjek da propada kada prestane biti drugačiji od drugih pa počne živjeti svoj život po mjeri koji su mu namjestili drugi te iako nesretan nema snage odustati od njega. Započinje čovjek da propada kada pokušava pobjeći od svoga srca nadjačavajući neke druge glasove nad njime.

Započinje čovjek da propada kada pusti ono što može biti a uhvati se kao pijan plota onoga što je bilo iako ne zna kakve svrhe ima u svemu tome. Započinje čovjek da propada kada shvati da nema hrabrosti štititi onu najranjiviju stranu sebe pa dopusti drugima da na najrazličitije načine nasrnu na njega kao grabežljivci. Započinje čovjek da propada kada odlučiti postati pobjednik u svakom odnosu u kojem se nalazi pa uništi sve mostove prema drugima.

Započinje čovjek da propada onda kada sve ono što mu se u životu događa počne nazivati sudbinom a onda digne ruke od svega i kaže da je tako trebalo biti. A samo jedno treba učiniti, uzeti kormilo svoga života u svoje ruke i pokušati pronalaziti svoju sreću malim stvarima, graditi je u odnosima s dragim ljudima. Samo tako se može suprostaviti propadanju, samo tako da svaki dan izabere graditi svoj život ispočetka, štogod bilo započeti živjeti ispočetka.

Mario Žuvela