Kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine

Piše: Danijal Hadžović

„Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi je trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te u svijetu o njima stvori slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum“.

Ovu rečenicu napisao sam prije nešto više od godinu dana u tekstu u kojem sam tvrdio kako je stvaranje „islamske države“ u BiH glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ukratko, kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine. Kada se sruši bedem, past će i čitava građa. Tada se umjesto kretanja ka više građanskoj i integrisanoj BiH, otvara širok prolaz za uspostavu novih, etničkih čistih entiteta u BiH ili otcjepljenje onih postojećih.

Danas, nakon godinu dana, ova agenda je živa i zdrava, nikad snažnija, i posebno predano i brižljivo njegovana od strane Dragana Čovića te aktuelnih vlasti u Hrvatskoj predvođenih HDZ-om. Tako smo u svega nekoliko dana imali najprije deklaraciju Kantona 10, koji vodi HDZ, gdje se pored negiranja presude čelnicima tzv. Herceg-Bosne i pozivanja na osnivanje trećeg entiteta, spominje „sve jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Evrope“. Uporedo s tim, Dragan Čović je visokim evropskim zvaničnicima otvoreno rekao kako Bošnjaci žele stvoriti islamsku državu u BiH (slične izjave je za domaće potrebe već u nekoliko navrata javno davao). Ovakve izjave dio su istog repertoara kao i nešto ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o vjerskoj radikalizaciji i masovnom odlasku hiljada Bošnjaka u ISIL, ili masovnog medijskog spinovanja javnosti, što u Hrvatskoj, što od Čovićeve novinarske aparature, sa slikom Bošnjaka kao islamističke prijetnje. Da stvari po tom pitanju nisu nimalo bezazlene, potvrdio je  i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 naveo da je „neko je u Bruxellesu raširio priču da mi težimo islamskoj državi u BiH“. Ne morate biti naročit genijalac da prepoznate koje taj „neko“ u cijeloj priči.

Kada se podvuče crta, stvari stoje ovako: u cijelom istočnom dijelu kontinenta vladaju ultrakonzervativne, islamofobične stranke koje su u jeku izbjegličke krize sebe ponosno titulirale kao branitelje Evrope od islamske najezde i govorile o obnovi kršćanskih temelja. U Austriji je u vladajućoj koaliciji s demokršćanima stranka s nacističkom prošlošću koja  sarađuje s Miloradom Dodikom i otvoreno zagovara nezavisnost Republike Srpske. U ostatku Evrope uglavnom vladaju demokršćani, među kojima HDZ  iz Hrvatske ima znatan utjecaj, zahvaljujući kojem je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija po mjeri Dragana Čovića o „federalizaciji BiH“. U Bosni i Hercegovini na sceni je čvrsta koalicija Dodika i Čovića ujedinjena u cilju podrivanja i slabljenja BiH kao države. Ta politika velikodušno je potpomognuta od Hrvatske koja vrši žestoka lobiranja za ciljeve Dragana Čovića, od Brisela do Moskve. U tom pogledu međunarodna pozicija za Bošnjake odavno nije bila teža, a u društvu islamofobičnih istočnoevropskih križara i demokršćanskih smutnjivaca, propaganda o islamskom radikalizmu i težnji ka islamskoj državi među Bošnjacima idealno je oružje za potpuno slabljenje njihove političke pozicije, izoliranje i, u konačnici, primoravanje demografske većine da uz manje pravo glasa bude žrtva demografske manjine.

Upravo će naredni mjeseci i razrješavanje pitanja izbornog zakona, preko kojeg HDZ politički nastoji izbrisati jednako Bošnjaka iz Orašja kao i Hrvata iz Sarajeva, te sebi sa stotinjak hiljada glasova trajno osigurati člana Predsjedništva, polovinu federalne i trećinu državne vlasti, pokazati rezultate ovih diplomatskih napora i lobiranja (a postoje već ozbiljne naznake da se iz pojedinih evropskih krugova sve snažnije zagovara usvajanje izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri).

Ključno pitanje je kako se u svemu ovome bošnjačka i probosanska politika trebaju postaviti . Prije svega, moramo biti svjesni da je aktuelna hrvatska politika, a sada je to potpuno jasno, neprijateljski nastrojena prema Bošnjacima i naročito ideji građanske BiH.  Zatim, biti svjesni da je ta politika očigledno ostvarila znatan utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. I ,u konačnici, neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati naše ciljeve. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iako bi  politika saradnje, međusobnog uvažavanja i dogovora, koja je dobrim dijelom bila na sceni  tokom vladavine Stipe Mesića, za stabilnost i napredak regiona svakako bila pametnija, Hrvatska je odlučila da igra prljavo za interes Dragana Čovića i kroz islamsku demonizaciju derogira političku poziciju i moć Bošnjaka. Iako možda nečasno, u međunarodnim odnosima je ovakvo djelovanje sasvim legitimno. Stoga su Bošnjacima neophodni instutucionalni i organizacioni kapaciteti koji će ovakve prakse preduhitriti, raksrinkati i, na koncu,  biti u stanju poraziti. U suprotnom će se teško izbjeći sudbina koju je Bošnjacima namijenio Dragan Čović, najslikovitije oličena u logorašima iz Heliodroma na robovskom radnom zadatku u Sokolu.