Predstavnici Beograda i Prištine sastali su se 16. januara u Bruxellesu u okviru nastavka pregovaračkog procesa.

Piše: Guy Verhofstadt

Ali, istog dana, lider srpske manjine na Kosovu Oliver Ivanović ubijen je u srpskom dijelu Kosovske Mitrovice, a razgovori su prekinuti. Od kraja kosovskog rata 1999, Zapadni Balkan postigao je mnogo napretka u suočavanju sa nacionalističkim i reakcionarnim silama koje su dovele do tog brutalnog etničkog sukoba. Ali Ivanovićevo ubistvo, vjerovatno djelo kriminalnih grupa, kojima je dozvoljeno da bujaju na sjeveru Kosova, sada prijeti da dolije ulje na vatru koja tinja. Regionalni nacionalistički duhovi počinju da se dižu iz drijemeža.

Zemlje Zapadnog Balkana također se bore sa mnogim izazovima. Korupcija je velika zahvaljujući mrežama organiziranog kriminala nastalih iz sigurnosnih aparata komunističke ere. Utjecaj SAD-a u regionu opada, dok Rusija postaje sve više revanšista. I za većinu zemalja iz regiona veliko pitanje lebdi nad putem ka pristupanju EU.

To treba da se promijeni. Makedonija (provizorno poznata kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija ili FYROM) je kandidat za članstvo u EU od 2005, ali pregovori o pristupanju još nisu krenuli sa polazne tačke. Grčka je uvijek obećavala da će uložiti veto na članstvo Makedonije prije svega zbog spora zbog imena zemlje. I sama Makedonija je podijeljena povodom domaćih pitanja koja se tiču korupcije, zloupotrebe moći i etničkih manjina.

Ipak, postoji razlog za nadu. Na nedavnom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u Švicarskoj makedonski premijer Zoran Zaev sastao se sa grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, pa su se saglasili o preimenovanju najvećeg aerodroma u zemlji. Aktuelni naziv aerodroma „Aleksandar Veliki“ već dugo nervira Grčku.

Sa druge strane, Crna Gora je prihvaćena za članicu NATO-a juna 2017. Ali također, mora se postići dogovor u vezi sa sve jačim utjecajem Rusije, uključujući i navodnu zavjeru da se svrgne aktuelna vlada u Podgorici. Crna Gora i Srbija započele su procese pridruživanja EU, ali pred njima je dug put. Od 35 poglavlja o kojima se mora pregovarati, Crna Gora je otvorila 30, a provizorno zatvorila tri. Srbija je, u međuvremenu, otvorila dvanaest i provizorno zatvorila dva.

Mnoge druge zemlje ostaju potpuno blokirane bilo vetom EU-a bilo domaćim preprekama. Bosna i Hercegovina, na primjer, se i dalje suočava sa ograničenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Milorad Dodik, lider Republike Srpske koga podržava Kremlj, igrao se sa idejom o referendumu o nezavisnosti.

Rusija očigledno ima interesa da obeshrabri zemlje Zapadnog Balkana da pristupaju NATO-u i EU, tako da Unija ima više razloga da pojača svoje angažovanje u regionu. U tom cilju, predsjednik Evropske komisije Jean Claude Junker, u svom obraćanju „Stanje Unije“ septembra prošle godine, ukazao je na „vjerodostojnu perspektivu proširenja“ za region. U februaru, Evropska komisija planira da usvoji novu „strategiju o proširenju“, koja će postaviti ciljeve do 2025. za pristupanje Srbije i Crne Gore.

Da bi ova strategija bila uspješna morat će biti praćena evropskim reformama na Zapadnom Balkanu da bi se približila zahtjevima za članstvo u EU. Štaviše, EU mora jasno da stavi do znanja da će pristupanje konačno biti zasnovano na zaslugama te da su ciljni datumi poželjni kao cilj, a ne obavezujući. Priključenje Rumunije i Bugarske je pokazalo da kada se potencira na arbitrarnim datumima to može biti kontraproduktivno jer slabe podsticaje za značajnu reformu.

Strategija EU o proširenju EU zahtijevat će podršku od pojedinih članica EU koje bi trebalo da podsjete da neuspjeh zadržavanja Zapadnog Balkana pod evropske skute može imati za rezultat povratak krvoprolića iz 1990-ih ili gore. Također će zahtijevati podršku evropskih partnera i saveznika, naročito SAD-a, koje bi trebalo da podsjete na geopolitički značaj izbjegavanja takvog ishoda.

Što se tiče samog regiona, političke elite bi trebalo motivirati da se bave neophodnim reformama umesto da svoje ekonomske interese stavljaju na prvo mjesto. Najveći prioritet trebalo bi da budu pravosudne reforme, koje će pomoći ovim društvima da internaliziraju vladavinu prava i regionalno pomirenje, bez kojih neće biti napretka ka pristupanju. Pored ovih fundamentalnih imperativa, regionu će također biti potrebne masovne investicije u saobraćajnu i komunikacionu infrastrukturu kako bi se povezali sa ostatkom Evrope umjesto sa Kinom i Rusijom, što je trend u proteklih nekoliko godina.

Alternativa evropskom angažiranju na Zapadnom Balkanu je je uspon nacionalizma i mogući povratak nasilnim sukobima. EU mora učiniti sve što je u njenoj moći da bi izbjegla takav scenario.

/Autor je bivši premijer Belgije. Predsjednik je Saveza liberala i demokrata za Evropu (ALDE) u Evropskom parlamentu/

/Project Syndicate)