Svi znamo da je rat u BiH zaustavljen u američkoj vojnoj bazi kod Daytona novembra 1995. godine, gdje su lideri tri zaraćene strane parafirali mirovni ugovor koji će je potpisan u Parizu 14. decembra. Međutim, malo se zna o tome šta se sve događalo u 21 dan iza kapije najveće vojne baze na svijetu.

Nebojša Vujović, diplomata i šef Misije SRJ u Washingtonu 90-ih godina prošlog vijeka i jedan od članova jedanaestočlane srbijanske delegacije, uredno je sačekao da prođe dvadeset godina važenja državne tajne i onda riješio da nas provede kroz zamršeni lavirint mučnih pregovora, piše Blic.
Bez namjere da tumači, komentira i zaključuje, Vujović u knjizi “Posljednji let iz Daytona – pregovori iza zatvorenih vrata” iz ugla svjedoka i neposrednog aktera faktografski otkriva tronedjeljnu dramu u kojoj rediteljsku palicu drže Amerikanci, a zavađeni balkanski lideri pokušavaju da budu nešto više od pukih statista.

Vujović u knjizi, između ostalog, opisuje i kako Warren Christopher traži od Slobodana Miloševića da se kao simboličan gest i ustupak, Bošnjacima daju brda oko Sarajeva sa kojih su Srbi pucali na grad.

– Uredu. Dat ću. Nek nas to košta pola do jedan procenat, ali neka to bude poslednja stvar koju od nas traže – rekao je Milošević, a Christopher je uzvratio da ne zna da li će to biti posljednji zahtjev Bošnjaka, ali da će biti poslednji koji će on Srbijancima prenijeti u njihovo ime.

Međutim, u jednom drugom slučaju Milošević nije popustio i “to nas je koštalo bombardovanja i problema sa Kosovom”, piše Blic. Naime, američko rukovodstvo je imalo ideju da se u Daytonu riješi i ovaj problem pa su preko Nebojše Vujovića poslali Miloševiću nacrt sporazuma koji je predviđao široku autonomiju za Albance, izgradnju njihovih institucija koje su bili napustili, smanjivanje centralizovanog utjecaja Beograda, ali je to rješenje podrazumijevalo ostanak Kosova u okviru Srbije. Milošević je to odbio. Prije toga, niko nije imao hrabrosti da mu odnese dokument koji je Vujović prvo donio ministru vanjskih poslova Milanu Milutinoviću koji ga je pogledao i rekao: “Je l‘ ti hoćeš da mene Sloba ubije? Idi, sam ga odnesi i sretno ti bilo”. Nezahvalna dužnost pripala je Vujoviću, a kako je to izgledalo, on plastično opisuje u knjizi.

– Milošević je pročitao dokument i ljutito ustao. Zatim je zgužvao papire i gađao me njima u glavu: “Je l’ se oni to sa mnom za…vaju? Pa šta oni misle, ko sam ja, kakvo Kosovo, to je unutrašnje pitanje Srbije, ne dolazi u obzir. Reci tim svojim vašingtonskim prijateljima da ne dolazi u obzir da se sa mnom za…vaju.”

Vujović je one zgužvane papire vratio američkom posredniku koji mu je rekao: “Uredu, Nebojša, ja ću informisati američku delegaciju… Samo mislim da je ovo možda propuštanje posljednja šansa da se situacija riješi na uravnotežen, balansiran, općeprihvatljiv način i da će nevolja tek da dođe”. Bio je upravu.

– Propustili smo veliku šansu. Tada se moglo izvući rješenje za Kosovo koje je zaista bilo po formuli “više od autonomije, a manje od nezavisnosti”. Izgubili smo ozbiljnu priliku da se oslonimo na pragmatizam i nasljedstvo Kissingera (Henry Kissinger, američki državni sekretar 70-ih godina prošlog vijeka, prim. nov.) političke doktrine, a ne da uletimo u makaze politike Brzezinskog (Zbigniew Brzezinski, politikolog i vanjskopolitički geostrateg, savjetnik dva američka predsjednika), koju je oslikavala rečenica “Povuci ih jako za m..a u pravcu u kojem želiš i sljedit će te”. Dakle, primijeni silu kad moraš, jer bez sile nećeš postići rešenje. Mi smo, nažalost, izabrali ovo drugo. Kada sam razgovarao sa Kissingerom posljednji put, u oktobru mjesecu 1998. godine, i pitao ga šta nam slijedi, rekao mi je: “Ispustili ste priliku u Daytonu. Sad će vas udariti”. Tako je i bilo – kaže Vujović.