Potpuno je pogrešno i apsurdno da se u odbrani konstitutivnih naroda poziva na „europske vrijednosti.“. Te vrijednosti mogu možda biti komunisitčke i jugoslovenske, ali evropske teško.

Piše: Danijal Hadžović

 Koncept „konstitutivnih“ naroda BiH može zahvaliti sovjetskom modelu državnog uređenja. Naime, s obzirom na Marxovu teoriju da se socijalistička revolucija može desiti samo u nacionalnoj državi kao državnom obliku s najrazvijenijim proizvodno-društvenim odnosima koji u jednom trenutku postaju zreli za socijalizam, Lenjin se našao u nezgodnoj poziciji. Zemlja u kojoj je on nastojao provesti prvu socijalističku revoluciju bila je Rusko Carstvo, multietnička država bez moderne nacije, duboko zaglavljena u feudalne proizvodne odnose. Problem mirenja teorije s praksom Lenjin je nakon svoje pobjede riješio davanjem svakom od naroda njegove nacionalne sovjetske republike, koje su se zatim ujedinjavale u veliki Savez sovjetskih socijalističkih republika (jer htjelo se vladati što većom državom). Lenjin se oštro protivio zapadnom konceptu građanske države, prema kojem građanin kao pojedinac, a ne kolektiv, nosilac suvereniteta. Umjesto toga, jedno od osnovnih načela SSSR-a je bila „ravnopravnost naroda i narodnosti“.

Upravo ovaj recept primijenili su i jugoslovenski komunisti kad su u AVNOJ-ima odlučivali o uređenju nove Jugoslavije. Tada je, po uzoru na Sovjetski savez, odlučeno da pet naroda dobije pet republika. Problem je nastao s BiH, s obzirom na nepostojanje bosanske nacije te činjenicu da komunističko rukovodstvo bh. muslimane tada nije smatralo posebnim narodom. Problem su riješili tako što su odlučili BiH definisati kao republiku Srba, Hrvata i Muslimana (koji pak formalno neće biti priznati kao narod sve u 1971.), u federaciji definisanoj kao državi naroda i narodnosti. Ovoj princip unesen je 1995. u Daytonski ustav i označen terminom „konstitutivni narodi“.

U posljednje vrijeme u BiH jedan od najučestalijih političkih refrena, koji dolazi uglavnom od  HDZ-a i HNS-a, je onaj o navodno ugroženoj konstitutivnosti naroda i potrebi da se ova prava dodatno sistemski zaštite i učvrste. Vođen ovim argumentima, HDZ predlaže izborni zakon po kome bi narodi bili izborne jedinice!

No, zanimljivo je da se u ovoj kampanji uporno poziva na „europske vrijednosti“ te tvrdi da su one temelj evropskih višenacionalnih država. Tako je jedan od zaključaka na prošlogodišnjem skupu znakovitog naziva “Hrvati Bosne i Hercegovine nositelji evropskih vrijednosti?” glasio:

Konstitutivnost kako temeljna odrednica države BiH verificirana i Ustavom BiH nije u suprotnosti sa političkim vrijednostima suvremene Europe, ona je temeljna odrednica višenacionalnih država Europe i svijeta te višenacionalnog karaktera BiH kao države tri nacije koji uz etnokulturalne imaju jasno određene i definirane političke identitete“. 

Koliko i da li ima istine u ovoj tvrdnji? Prije svega valja napomenuti da je velika većina država svijeta,  od obje Amerike, preko cijele Afrike do Australije, uglavnom multietnička. Države u kojima dominira jedna etnička grupa uglavnom su ograničene na Evropu te dijelove Azije. Ipak, BiH nije jedinstven primjer multietničke države u Evropi, pa kada se govori o potencijalnim rješenjima za njeno uređenje, najčešće se navode primjeri drugih multietničkih evropskih država poput Švicarske, Belgije ili čak Velike Britanije. No, pogledajmo šta ustavi tih zemalja kažu o „konstitutivnosti“ i odnosima među etničkim grupama.

U Ustavu Švicarske u članu 1. najprije se država definiše kao demokratska federalna republika sastavljena od 26 kantona kojima se upravlja po vladavini prava. U istom članu se dalje govori o „slobodi i demokratiji, nezavisnosti i miru, u solidarnosti i otvorenosti prema svijetu“. U ovom članu definišu se karakteristike tri nivoa vlasti u Švicarskoj (federalnom, kantonalnom i općinskom), a također se navodi i da su četiri službena jezika u državi – njemački, francuski, italijanski i retroromanski. Drugi član Ustava definiše osnovna prava i državljanstvo, u trećem se govori o odnosima između Konfederacije, kantona i komuna, u četvrtom o političkim pravima, itd… O konstitutivnim narodima ili konkretnim etničkim grupama uopšte, u Švicarskom ustavu nema spomena. Dakle, Švicarska je ustavom jasno definisana kao država švicarskih građana, u kojem se navode samo četiri službena i ravnopravna jezika, što je logično s obzirom da se u švicarskom slučaju radi o četiri zaista različita jezika.

Ustav Belgije pak već je nešto bliži primjeru BiH. U članu prvoj tački člana 1. tako se definiše da je Belgija podijeljena u tri zajednice: flamansku, francusku i zajednicu njemačkog govornog područja. Dalje se Belgija definiše kao država tri regije: Flamanske, Valonske i Briselske. Tačka 4. dijeli Belgiju u četiri jezičke cjeline:  holandsku jezičku cjelinu, francusku jezičku cjelinu, dvojezičnu (francusku i holandsku) cjelinu glavnog grada Brisela i njemačku jezičku cjelinu. Svaka općina u Kraljevini je dio jedne od ove četiri cjeline.

Ono što u Ustavu Belgije najviše podsjeća na konstitutivne narode u BiH je pojam „zajednice“. Ipak, ta dva pojma se ne mogu baš u potpunosti izjednačiti. Zajednica se ne može definirati kao tačno određeno područje koje okuplja određenu skupinu ljudi, nego više kao institucija koja brine za interese  grupa u Belgiji. Prema belgijskom Ustavu svaka zajednica je odgovorna za obrazovanje, kulturu i jezična pitanja te međunarodnu saradnju zajednicu. Ipak, već u drugom članu Ustava govori se o „Belgijancima i njihovim pravima“ te se u ovom dijelu jasno navodi jedinstvena belgijska politička nacija koja u sebe integriše različite jezičke i etničke skupine. Na taj način, belgijski Ustav predstavlja spoj građanskog principa političke nacije s uvažavanjem prava i posebnosti različitih etničkih i jezičkih zajednica koje čine tu naciju.

Ako bismo pak uzeli primjer Velike Britanije kao još jedne multietničke države u kojoj, doduše, Englezi čine natpolovičnu većinu stanovništva, tu imamo vrlo specifičan slučaj. Naime, Britanija nema klasičan ustav nego se bazira na skupu pravila i principa, te je po tome teško u bilo kom smislu uporediva s BiH. Ipak, iako je Velika Britanija zemljama koje je čine dozvoljava mogućnost otcjepljenja te značajnu autonomiju, u Britaniji se na osnovu etničke pripadnosti ne crpe nikakva posebna prava niti su sami narodi koji žive u Britanij i na koji način privilegirani zakonom. Vlast se, kao i u svakoj unitarnoj državi bira po većinskom građanskom principu, tako da ona stranka koja osvoji najviše glasova dobija i mandat da formira vlast, te ne postoji mehanizam da na državnom nivou bilo koji narod „štiti svoja prava“. Tako je, primjerice, škotska nacionalistička SNP, uprkos velikoj podršci koju uživa u Škotskoj, primorana da na državnom nivou vječno bude u opoziciji s neznatnim brojem zasupnika, s obzirom da vodeće stranke ne žele koalirati s njom.  

Španija također svojim historijskim regijama poput Katalonija ili Baskije daje veliki obim autonomije, no državna vlast se također bira po većinskom građanskom principu, te čak postoji i član ustava koji centralnim vlastima daje mogućnost ukidanja autonomije sastavnim dijelovima ako svojim djelovanjem prekrše odredbe španskog ustava.

No, i u svom susjedstvu BiH ima multietničku državu čija je etnička struktura slična kao u BiH. Riječ je o Crnoj Gori čiji se primjer u BiH gotovo da i ne spominje. Nijedna grupa u ovoj državici ne prelazi 50% stanovništvo, međutim, sistemski je to irelevantno jer Ustav Crne Gore u drugom članu određuje da je „Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo“-

U tom smislu Crna Gora se u kreiranju svog Ustava vodila upravo najvišim principima zapadnih liberalnih demokratija koje savremene zapadne države uglavnom definišu na način da je građanin osnovni nosilac suvereniteta, da su svi građani jednaki pred zakonom i da nijedan pojedinac nema posebne privilegije i prava na osnovu svoje klasne, rasne, vjerske ili, kao u slučaju BiH, etničke pripadnosti.

Realnost BiH danas je da je ona definisana kao država „tri konstitutivna naroda“ i da su narodi zajedno s građanima definisani kao nosioci suvereniteta. Iako različite države imaju pravo na različite načine definisati pitanja svog uređenja, HDZ-ova i HNS-ova tvrdnja da je konstitutivnost naroda odraz najviših evropskih vrijednosti je potpuno neutemeljena. Upravo suprotno, ako bi se tražile vrijednosti koje su primijenjene u većini evropskih država, uključujući i one multietničke, to bi upravo bio liberalni princip „jedan čovjek, jedan glas“, u kojem je građanin a ne kolektiv nosilac suvereniteta. Konstitutivni narodi u BiH naslijeđe su političko-pravnog poretka socijalističke Jugoslavije i u ovom obliku ne postoje više nigdje osim u BiH. Mehanizme poput tročlanog Predsjedništva, domova naroda, a kamoli etničkih grupa kao izbornih jedinica, što HDZ svojim izbornim zakonom predlaže, nema niti jedna zemlja. Stoga je potpuno pogrešno i apsurdno da se u odbrani konstitutivnih naroda poziva na „europske vrijednosti.“. Te vrijednosti mogu možda biti komunisitčke i jugoslovenske, ali evropske teško.

/slobodnabosna