Sve do februara 1942. godine svi četnički ustanici i pripadnici partizanskog pokreta bili su zajedno, iako je bilo međusobne netrpeljivosti

Proces suradnje snaga JvUO na tlu NDH tokom Drugog svjetskog rata obuhvaća usmene i pismene dogovore i ugovore o lojalnosti četničkih formacija potpisane sa organima vlasti NDH.

Iz tih ugovora, nastalih nakon razlaza partizana i četnika na tlu NDH, četnički odredi obvezuju se na suradnju s organima NDH.

Karakteristični su po tome što se praktično vrši legalizacija četničkih odreda na taj način što organi NDH priznaju četnicima pravo organiziranja u zamjenu za potpisivanje lojalnosti i prestanak sukoba četnika s domobranima i ustašama. Ugovori su potpisani s četničkim vođama: Urošem Drenovićem (Mrkonjić Grad, 27. april 1942), Vukašinom Marčetićem (Banja Luka, 15. maj 1942), Cvijetinom Todićem (Lipac, 22. maj 1942.), Lazarom Tešanovićem (Banja Luka, 23. maj 1942.), Radivojem Kerovićem (Lopare, 30. maj 1942) i Radetom Radićem (Banja Luka, 9. jun 1942).

Ti ugovori standarno obuhvaćaju sljedeće:

– Priznanje NDH od strane četnika

– Obavezivanje četnika na lojalnost Ante Paveliću i NDH

– Priznavanje od strane NDH četnicima prava na organiziranje

– Priznavanje prava četnicima od strane NDH za nošenje oružja

– Zajedničku borbu protiv NOVJ

– Opskrba oružjem, municijom, hranom i lijekovima četnika od strane NDH

U nekim slučajevima, NDH je četnicima garantirala i plaće i penzije, kao i “bonuse” za ubijene ili zarobljene pripadnike NOVJ. Na taj način četnici su postali pomoćne snage NDH u borbi protiv partizana.

Tokom proljeća 1942. glavnina četničkih odreda u dijelu NDH pod njemačkom okupacijom sklopila je sporazume o primirju, suradnji i snabdijevanju s vojnim i civilnim vlastima NDH. Ovi ugovori sklopljeni su uslijed opasnosti koju su za obje strane predstavljali partizani.

Ugovori su odobreni od strane njemačkih vlasti. S obzirom da su snage NDH bile pod taktičkom komandom njemačkih snaga, ovim sporazumima četnički odredi integrirali su se u njemački okupacijski sustav.

wikipedia 1

Ovim odredima zaštićeno je stanovništvo na teritoriji lojalnih odreda od ustaških pokolja. Međutim, politika suradnje omogućila je koncentraciju snaga NDH i njemačkih snaga na drugim područjima, pa je tokom maja, juna i jula došlo do masovnih pokolja i deportacija srpskog stanovništva na Kordunu, Baniji i na Kozari.

U sprovođenju sporazuma dolazilo je do povremene zategnutosti i do incidenata, ali je rasuća opasnost od NOVJ uvjetovala da se bez obzira na to ugovori neprekidno obnavljaju. Nakon sredine 1943. nastupila je situacija prisustva brojčano jakih njemačkih snaga na teritoriji NDH. U toj situaciji posredovanje organa NDH izgubilo je na značaju, pa je uspostavljena neposrednja suradnja između četnika i jedinica Vermachta i Waffen-SS-a.

Na teritoriji NDH koja je spadala u njemačku okupacijsku zonu, partizanski odredi neprekidno su jačali. Ustaški masakri pokrenuli su srpske seljake na otpor. Komunistička partija mobilizirala je skojevske i partijske grupe, koje su se integrirale saustaničkim grupama. Međutim, ustanički slojevi bili su skloni pasivnosti, nepokretnosti i angažiranju samo u obranu vlastitih sela. Komunisti su zastupali vojničko organiziranje i stalnu ofenzivnost i izvan matičnih teritorija.

Pod utjecajem te unutrašnje tenzije, međuetničkog nepovjerenja, Mihailovićeve propagande, odjeka partizansko-četničkog sukoba u Srbiji i djelovanja Mihailovićevih emisara, došlo je do raslojavanja unutar partizanskih odreda. Od februara 1942. u mnogim odredima izvedeni su pučevi, u kojima bi četnički zavjerenici likvidirali štab odreda, komuniste i ne-Srbe, i proglasili odred četničkim. 20. februara prepadom u Vukosavcima likvidiran je štab Majevičkog NOP odreda, i preuzeta vlast nad glavninom odreda, a slično je ponovljeno tokom marta i aprila 1942. u Četvrtom, dijelovima Trećeg i Šestom krajiškom odredu, kao i u Romanijskom NOP odredom. U skladu s Mihailovićevom taktikom obustavljanja otvorene borbe i čekanja pravog trenutka, rukovodstva ovih odreda uspostavila su kontakte s vlastima NDH radi uspostavljanja primirja.

wikipedia2

Snage NDH bile su malobrojne i većinom slabe borbene vrijednosti, a Nijemci nisu raspolagali snagama kojima bi im pomogli (tokom 1941. u NDH je bila raspoređena samo 718. posadna divizija). Jačanje ustanka dovelo je vlasti NDH u vrlo tešku situaciju, u kojoj nisu imali efektivnu kontrolu na većim dijelom svoje teritorije. Iz tog razloga vlasti NDH sa zadovoljsvom su dočekale rascjep u ustaničkim snagama i prihvatile primirje sa četničkim odredima.

Primirje sa odredima na teritoriji Bosne sklopljeno je tokom aprila, maja i juna 1942. godine.

Uroš Drenović, komandantom četničkog odreda „Kočić“ sklopio je sporazum s NDH u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942.

Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljona “Mrkonjić” sklopio je sporazum sa NDH 23. maja 1942.

Predstavnici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. maja 1942. u selu Lipac.

Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum s vlastima NDH 30. maja 1942.

Predstavnici četničkog odreda „Borja“ sklopili su sporazum s vlastima NDH 9. juna 1942.

Ugovori o primirju i suradnji sadržali su klauzule o priznavanju suvereniteta NDH od strane četnika, o zajedničkoj borbiprotiv partizana, snabdijevanju vojnom opremom, plaćanju oficira i boraca, zbrinjavanju ranjenika i skrb za porodice poginulih.

Njemačke snage, snage NDH i legalizirani četnici, sudjelovali su u borbama protiv NOVJ pod njemačkom taktičkom komandom u oblasti Mrkonjić Grada augusta, septembra i oktobra 1942., kao i na Manjači septembra 1942. Na drugim mjestima, poput Majevice i okolina Zenice, četnici su za Nijemce vršili osiguranje komunikacija. 

Sporazumi koji su sklopljeni i uspostavljena suradnja između četnika i NDH nisu bili rezultat međusobne bliskosti, nego trenutnih taktičkih potreba. Obje strane zadržale su međusobnu odbojnost. Pri provođenju sporazuma dolazilo je do teškoća, odugovlaćčenja, incidenata i sitnijih prepada i čarki. Ipak, s obzirom na stalno rastuću opasnost od NOVJ po obje strane, ugovori su redovno obnavljani.

Najteži incident dogodio se 6. aprila 1943, kad je jedna grupa pripadnika Ozrenskog četničkog odreda na svom kontrolnom punktu zaustavila patrolu iz sastava 369. legionarske divizije, i ubila 6 vojnika. Kao mjeru odmade, jedan puk 369. divizije sredinom aprila prokrstario je Ozrenom. Tom prilikom došlo je do višesatne borbe s Ozrenskim odredom. Odred je izbjegao opkoljavanje i uništenje, a početkom maja 1943., posredstvom advokata Branka Stakića i Đokana Šarčevića su u Zavidovićima utanačili s Nijemcima primirje“ i sklopili novi sporazum.

/wikipedia