Kada čovjek radi inventuru svoga života, inventuru godine koja je protekla, svašta se pred njima nađe.

Koliko je tu bilo snova koje se nisu ispunili, prilika koje su bile propuštene, odnosa koji su ostali nedorečeni, povreda koje su ostavile duboke i plitke ožiljke te još mnogo toga. Koliko je tu bilo planova od kojih smo zauvijek odustali? Koliko je bilo bitaka koje su se vodile, danima, tjednima, mjesecima, a većina njih je bila nepotrebna, potpuno nepotrebna jer mogao je život biti mnogo bolji bez njih.

Ne treba pretjerivati s očekivanjima i obećanjima u bolje sutra, dovoljno bi bilo napraviti samo jedan korak u odnosu na jučer. Svaki dan jedan mali korak naprijed. Jer nema velike promjene u životu, nema preobrazbe koja se događa preko noći, postoji samo saznanje da sve greške koji si počinio nečemu su te naučile i da ćeš od sada drugačije voditi svoj život. Ne treba pretjerati ni s nadama, pa će nas mimoići sva velika razočarenja.

Kada gledamo unatrag onda ono što najviše plijeni naš fokus jesu naše rane, jesu ljudi koji su nas na bolan način naučili mnoge istine života. Nema potrebne za zamjeranjem onima koji su nam ih napravili, nema potrebe za osvećivanjem, za dokazivanjem tko je bio u pravu. Ima potrebe samo da se kaže hvala, hvala što ste se rugali mojim snovima, otpisali moje ideje, povrijedili me u mojoj nutrini, stiskali u svoje okove, ostavili na cjedilu. Hvala vam jer sam zbog toga postao ovo što jesam!

Neću to pamtiti, pamtiti ću samo sretne dane, jer oni su mi davali snage da izdržim sve to i idem naprijed. Sada više ne žalim ni za dobrim stvarima što prolaze, ni za lošim što su prošle, sada jednino želim biti svjestan da je vrijeme koje je preda mnom jedino što imam. Jedina budućnost u koju ću prvo početi vjerovati jest dan koji je preda mnom, ako u njemu uspijem sve što sam zamislio, mislim da ću uspjeti i u budućnosti. Neka nam tako svima bude!

Mario Žuvela