Izreka koja uporno više od dvije decenije ponavlja “Ima posla samo omladina neće da radi” postala je toliko otrcana i nepraktična da niko više i ne obraća pažnju.

Raspadom Federacije zvane Jugoslavija i osamostaljenjem, mnoge republike koje su se nekada nalazile u njenom sastavu, suočile su se s problemom tranzicije i hvatanja koraka sa razvijenim zapadnim zemljama. Međutim, zabavljene nacionalizmima i kriminalom, politički predstavnici novonastali država nisu marili za te procese i tako su svoje nacije odvele u propast.

Umjesto u privredu ulagali u nacionalizam

Umjesto da razmišljaju kako da uhvate korak za tržišnom privrednom, jačajući kvalitete i kapacitete proizvodnje nekadašnji industrijski giganata, te odražavaju dobre poslovne odnose sa dojučerašnjim jugoslavenskim klijentima, novopečeni lideri su se zabavili oko vlasti, upošljavanja svojih poslušnika, kumova i rođaka, što je u konačnici dovelo do stanja u kakvom se bivše jugoslavenske republike još uvijek nalaze.

I dok se privrednoj i ekonomskoj agoniji ne nazire kraj, razni kvazi analitičari i novopečeni stručnjaci drže moralne lekcije mladima kako su za ovakvo stanje i nezaposlenost upravo oni najveći krivci, jer tobože neće da rade već ispijaju kafu.

Mladi, naravno, ne obraćaju više pažnju na takve “stručne” analize i “mišljenja” već sreću traže u zapadnim zemljama gdje privreda cvijeta a vremena se nema za filozofiranje. Tamo gdje su kompetencije, trud i rad dobro došle nema mjesta ispraznim naglabanjima i prosipanjima šuplje. Mladi već odavno znaju da je ovo ništa više nego još jedan šupljak kojim im se u kontinuitetu prosipa više od dvije decenije.

Nema posla za one koji hoće da rade

Ali istini za volju, navest ćemo samo jednu činjenicu koja pobija navedenu priču. Dakle, mladi u Bosni i Hercegovini i zemljama bivše Juge, neće da rade a posla ima i uspjeti može onaj ko hoće. Ako je tako, zašto ti isti mladi kada odu u neku od zapadni zemalja u vrlo kratkom roku uspjevaju? Odgovor je jasan, tamo postoji jaka privreda i tržište rada u kojem svako ima priliku da ostvari svoje snove, ako hoće. Uzmimo za primjer Njemačku i Austriju najbliže su nam. Nema tamo slučajeva da je neko prijavljen na BIRO-u godinama a da mu se u struci ne nudi posao. Iako se baš u toj struci i ne nudi jer je popunjeno, daju mu socijalu da može živjeti i nude mu prekvalifikaciju, naravno koju opet oni plaćaju jer on to nije sam u stanju da učini.

Šta imamo kod nas? Imamo otrcane primjere koji se stalno ponavljaju. Nađe se neka osoba koja je uspjela da pokrene vlastiti biznis i preživjela sva politička ucjenjivanja, malverzacije i ostalo što prati privredu ovdje u Bosni i Hercegovini, a zatim se taj primjer uporno ponavlja želeći tako u javnosti stvoriti sliku kako živimo u zemlji koja nudi mogućnosti ali eto do nas je. I opet, ko priča i kao papagaj ponavlje te primjeri, uglavnom su to ljudi koji dobro žive a malo ili nimalo rade. Uhljebljeni su na neku od javni funkcija, supruge također ili rade u nekoj privatnoj firmi od prijatelja gdje su dobro i previše plaćeni za trud, rad i rezultate koje postižu, a ovamo napaćenim ljudima koji ne  znaju kud bi sa sobom: da li ostati ili otići, drže moralne lekcije.