Nastupilo je doba hijena! Doba bez milosti! Zlo doba da ne može biti gore. Ima hijena i u svijetu životinja. Samo što hijene u životinjskom svijetu imaju ograničenu teritoriju; i što tamo gdje žive, ima i većih i jačih od hijena; ima onih kojima hijene ne mogu ništa i onih od kojih hijene zaziru i bježe. U svijetu ljudi, hijene su se raširile na svih pet kontinenata. Gdje žive ljudi tu su i hijene, a od njih niko nije jači i one se nikoga ne boje! U svijetu ljudi hijene su postale zakon. Ljudi žive po zakonu hijena! Hijena je mjera, ,,zlatni rez”, standardna jedinica vrijednosti, uzor!

U svijetu kojim caruju hijene, za onog čija se riječ sluša, kažu da ,,ima jaku vilicu”! Glavno svojstvo govora jeste misao; glavno svojstvo hijene je upravo ,,jaka vilica”. Zato hijene ne ubjeđuju oponente.

Raskinu ga. Hijena drobi i butnu kost divljeg bivola. Hijene ne govore, nego drobe. I kosti i živote i sudbinu ljudi, samo da bi se one najele. Uvjeriti u svoju istinu, za hijene znači požderati oponenta. Niko nije tako beznačajan, da za hijenu ne bi bio poslastica. Hijena jede i usmrđeno, i raspadnuto. Zato hijenama smrdi svaka riječ, čim otvore usta! Oteti tuđe, kako god s mukom bilo stečeno, predstavlja društveni ideal i vrhovnu virjednost u svijetu hijena. Udariti na nejakog, mučki izabrati nezaštićenog za svoj plijen, predstavlja osnovno pravilo ponašanja; to je supstrat globalne real-politike koncipirane od hijena. Zato su hijene inspiracija bez konkurencije, eksperti bez premca u toj presudnoj vještini. Jednakost svih se mjeri univerzalnim hijenskim pravom: svako ima pravo da postane hijena!

Pravo hijena je da svako bude smatran za njihov plijen. Cerekaj se, gnjusno, histerično, dok otimaš tuđe, i otmi sve što nađeš, od svakoga od koga možeš oteti! Ideal hijena je mrtav svijet. Svijet – leš; svijet kadaver! Kad bi sve što je živo postalo lešina, svijet bi se pretovrio u ostvareni raj o kom sanjaju i u koji vjeruju hijene. Religija hijena zasnovana je na obožavanju crkotine.

,,Ljudi postaju hijene. Pretvaraju se u hijene, zar ne vidiš!?”

Starac zapali cigaretu. Dječak ga je gledao bez riječi. Njegovi roditelji ostali su bez posla još prije nego što se on rodio. U međuvremenu rodio mu se još jedan brat. I dvije sestre. Kako sačuvati živu ovu djecu, kako ih odbraniti od hijena – mislio je njegov djed dok je pušio. Možda mu nisam trebao govoriti o ljudima koji se pretvaraju u hijene!? – pomisli na trenutak. Gotovo se pokajao što nije pričao neku vedriju priču – makar i lažnu. Lijepe i vedre priče i tako su odavno postale lagarije. Hari Poter, čarobnjaci, roboti, transformeri, pokemoni, zvjezdane staze – što dalje od ovoga svijeta hijena, barem u pričama – da ih djeca ne prepoznaju, da ne primjete, da se ne užasnu! Kad jednog dana i sami postanu hijene. Ako prije toga hijene ne dođu po njih!

Iziđoše iz stračare pod mostom. Bulevarom su prolazile limuzine. Dječak se naježi kada zapazi da za volanom svakog od tih hromiranih, blistavih džipova i automobila sjede prave pravcate hijene. U luksuznoj bašti ugleda kako za stolovima sjede hijene i piju, – ne zapravo loču! – neku crvenu tečnost i cokću jezikom od zadovoljstva. Snažno zamirisa na krv. Riječi govora postepeno se pretopiše u unjkavo groktanje, stektanje, u rafale iskidanog i opakog smijanja – kao kada se hijene glasaju nad stradanjem nemoćnih žrtvi!

Šta da rade djeca u svijetu kojim caruju nemilosrdne, opake, nezasitne hijene!?

Samo što je užasnuti dječak pomislio da otrči do mosta i skoči u rijeku, prekide ga mirnim ali ozbiljnim glasom njegov djed. Nemoj, hijene jedu i mrtvu djecu; poješće te kada te izvade iz rijeke!

/feridmuhic.com