Potresno svjedočenje Trive Jokića o sistemu golootočkih logora: radili smo ono što razuman čovjek nikada ne bi. Istorija će dokazati da li smo se mi, bivši borci, pokazali kao kukavice.

8lNktkqTURBXy8zZDk0NTJhOGExNWQwYzgzNjY0ZTUyODc1MjFlY2E4ZC5qcGVnk5UCzQMUAMLDlQLNAdYAwsOVB9kyL3B1bHNjbXMvTURBXy8xZDc0Y2I0MTcwNTk1MDQzNjYyOWNhYmQ2MDZmNTBmNi5wbmcHwgA

Ako je tačno da su na Goli otok otjerani pravi komunisti, onda treba objasniti jednu veliku mrlju koja se odigrala baš na ovom krvavom ostrvu. Veliki broj tih komunista prihvatio je da muči svoje drugove. Komunista to ne bi trebalo da prihvati, pa makar izgubio život. Tako se razmišlja u normalnim uslovima, ali kada čovjeka muče mjesecima i nema nade da će to prestati, a stalno mu se govori da pristane “tući bandu” pa ga neće mučiti, nađe se u situaciji da popusti.

6ZKktkqTURBXy84ZTAxYzhmMTdjOTI3ODgxMzNjYTQwYTg0M2FmZTIzYS5qcGVnk5UCzQMUAMLDlQLNAdYAwsOVB9kyL3B1bHNjbXMvTURBXy8xZDc0Y2I0MTcwNTk1MDQzNjYyOWNhYmQ2MDZmNTBmNi5wbmcHwgA

Ovo je napisao golootočanin Trivo Jokić (1924-1999) u svom dnevniku, koji je zahvaljujući predanosti njegove ćerke Ljiljane Jokić nedavno ugledao svjetlost dana. Jokićeva “Gola istina” jedno je od rjetkih iskrenih svjedočanstava o sistemu logora za prevaspitavanje političkih osuđenika. Kroz ove logore prošlo je najmanje 16.500 zatočenika, ali se malo duhovno slomljenih i poniženih logoraša odvažilo da ostavi svjedočanstvo o zatvorskom iskustvu.

– Kad bi se čovjeku u normalnim uslovima pružila šansa da izabere smrt ili sve ono što smo mi, golootočani, preživjeli, mnogi bi se odlučili za smrt – piše Jokić.

Jokić sa Boškom Buhom
Jokić sa Boškom Buhom

– Ali, kad te postepeno dovedu u stanje instinktivnog nagona za životom, onda se za smrt opredeljuju rijetki pojedinci. Istorija će dokazati da li smo se mi, bivši borci i komunisti, pokazali kao kukavice. Kada dokumentacija bude dostupna, mada sumnjam da je potpuna, moći će da se utvrdi istina, ko je donio odluku i izdao naredbu da se tako postupa sa ratnim drugovima i zašto se pribjeglo staljinističkim metodama u borbi protiv Staljina.

Iako jedva punoletan, Jokić je na početku Drugog svjetskog rata otišao u partizane. Ne bi znao koliko je hrabar i izdržljiv da nije 1948. iskreno govorio: “Ja volim crvenoarmejce, oni su širom naše zemlje kao snoplje padali.”

– U NOB-u sam bio partijski rukovodilac. Imam dva Ordena za hrabrost i Orden zasluga za narod, pa ako sam ja neprijatelj, ko je onda prijatelj – pitao se Trivo Jokić

U dnevniku Jokić piše o svom hapšenju u Aranđelovcu, zbog iznijetih stavova o ratu u Koreji i američkoj pomoći. Osuđen je, pred Vojnim sudom u Beogradu, na čak 15 godina.

– Posljedice strašnih mučenja u logoru učinile su svoje – navodi on. – Živjelo se u uslovima kad su Albanci gazili “besu” već u prvim mesecima. Mnogo je teže gledati kako muče drugog, nego biti mučen. Kad čoveka tuku, on se nekako napregne da to izdrži i osjeća bol, ali ne trga mu srce i mozak. A kad gledaš mučenje ne osjećaš bol, ali srce i mozak ti se cijepaju i to je užasno teško i bolno

USTAŠE NAS SAŽALJEVALE

– Kada sam primljen u kolektiv mogao sam da razgovaram sa starim osuđenicima koji su bili u Gradiškoj – napisao je Jokić. – Pričali su mi da su radili u radionicama zajedno sa ustašama, osuđenim zbog zločina počinjenih u ratu. Ustaše su imale svoju kantinu. Primali su pakete i novac. A, nekadašnji borci i rukovodioci NOB-a doživjeli su da se na njih sažaljevaju ustaše. Da im daju hljeb i cigarete.

18-teze-je-bilo-(3)_620x0

DOZLOGRDIO MI ĐILAS

Kad je izbila afera o Milovanu Đilasu, onima koji su bili kažnjeni zbog njega, odmah je skinut bojkot.

– Taj Đilas mi je dozlogrdio sa njegovim člancima, koje smo morali da čitamo i o njima diskutujemo na političkim časovima – navodi Jokić. – Teško je bilo zapamtiti njegove duge i komplikovane rečenice.

Večerenje novosti