Bh. javnosti nedavno je predstavljen novi roman novinara i pisca Edina Krehića „Nisam te se nagledao“, koji je izašao u izdanju „PalmBooksa“.

Svoje prvo predstavljanje imao je u Ljubuškom. I ne slučajno. Korijeni porodice Krehić su iz Hercegovine, a njegov otac Enes, posthumni dobitnik Zlatnog ljiljana, rođen je upravo u Ljbuškom i sigurno bi, kazao je autor, bio ponosan da se o knjizi prvo govori u njegovom rodnom gradu.

Moto knjige je pripovjetka „Skinut ću ti zvijezde u kašiku“, za koju je Krehić 2010. godine na kulturno-književnoj manifestaciji Susreti Zija Dizdarević dobio prvu nagradu, a radnja knjige se odvija najvećim dijelom u ratnoj Srebrenici.

Edin Krehić za INS govori o novoj knjizi, Srebrenici i našoj prošlosti, porodičnim odnosima i korijenima – o nama…

INS: Mjesec juli u Bosni i Hercegovini je uvijek iznimno težak. Srebrenica, Prijedor…Toliko boli teško je breme za našeg čovjeka. Vaša nova knjiga „Nisam te se nagledao“ bavi se Srebrenicom, tačnije najveći dio radnje odvija se u tom gradu… Umjetnici uglavnom bježe od te velike teme, svojevrsne Gernike stradanja bosanskohercegovačkog, bošnjačkog naroda. Šta je to što je Vas privuklo ovoj temi kao svjevremenom simbolu stradanja?

KREHIĆ: U Srebrenici sam 15. aprila prošle godine imao izuzetno emotivnu promociju romana „Čuvaj se“ i „Jednog dana doći ću, oče“. Sala je bila puna, promotori Damir ef. Peštalić, Nihad Kreševljaković i Ahmed Hrustanović izuzetno nadahnuti. Na toj svojoj prvoj promociji tamo, nisam htio prodavati knjige, u dogovoru sa izdavačem, a to je „Palm Books“, odlučili smo svima pokloniti barem jednu knjigu, a nekima i obje. I bio sam sretan što možem barem to.

Tada je Nihad rekao otprilike ovako: „Jevreji su u Drugom svjetskom ratu doživjeli genocid, a vidimo šta rade u Palestini; Srbi su u Drugom svjetskom ratu doživjeli genocid, a potom ga počinili u Bosni. Mi moramo paziti da sutra, ne daj Bože, ne počinimo genocid“. Gledao sam u tom trenutku lica Srebreničana, a svako nosi trag bola. I apsolutno niko se nije dvoumio. Jedan čovjek, čiji je veliki dio porodice ubijen, ustao je i zahvalio se na tim riječima.

Ti ljudi zaslužuju da budu sastavni dio knjiga, u kojima se vidi njihova patnja i bol, ali ne samo to. Već hrabrost, obrazovanje, ponos… Svi smo mi osjetljivi na Srebrenicu, metaforu stradanja Podrinja, ali i cijele BiH. I svaki čovjek tamo je posebna priča koju najbolje možemo sačuvati – kulturom sjećanja kroz romane, filmove, predstave… Uostalom, mnogi slični događaji iz prošlosti bi pali u zaborav da nisu opisani na ovaj način.

Ali Srebrenica je i daleko više od toga. Ona je jedna od najstarijih naseobina na Balkanu gdje je Rimsko carstvo napravilo najveću kovačnici imperije. Tu su dolazili trgovci iz cijelog svijeta i ostavljali tragove svojih kultura. U srednjovjekovnoj Bosni bila je puno rudnika, dućana, zanatskih radnji, gostiona, frulaša… Dubrovčani su imali stalnu koloniju i konzula. Imala je svoj dinar i bila mjesto dodira i suživota brojnih kultura. I, naposlijetku, Srebrenica su prije svega ljudi.

nisam te se nagledao cover 2

INS: Šta je bila Vaša ključna preokupacija da bi nastala ova knjiga?

KREHIĆ: Roman sam napisao za mjesec dana. Recimo, „Čuvaj se“ sam pisao gotovo godinu, a „Jednog dana doći ću, oče“ nekih šest mjeseci. „Nisam te se nagledao„ je oslonjen na nagrađenu propovijetku „Skinuću ti zvijezde u kašiku“, po kojoj je potom u koprodukciji SARTR-a i BH radija 1 snimljena istoimena radio drama i prvi put javno emitovana u Umjetničkog galeriji BiH 11. jula 2015. godine, na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici. Bilo je jako emitovino.

Potom je fondacija iz Londona „Remembering-Srebrenica“, objavila pripovijetku na engleskom jeziku u Londonu i ponudila je velikom broj čitalaca. Nakon svega toga, htio sam priču pretvoriti u roman, jasno sa mnoštvom novih detalja, pa sam dugo istraživao i naučio o Srebrenici kroz njenu historiju, od prvog pominjanja do danas.

Čitao sa knjige, pretraživao po internetu, išao tamo, zvao sam ljude koji su mi pričali o životu kakav su imali i kakva je Srebrenica bila, i to je trajalo puno duže nego samo pisanje. Na primjer, meni je sjajan podatak kako je Guber voda izvožena u vrijeme Austro-ugarske u SAD, a to me nagnalo da izučavam o balneologiji, nauci koja se bavi istraživanjem i metodama lječenja pomoću mineralnih voda, upravo onih kakve su u Srebrenici.

Onda sam jednom od glavnih likova dodijelio upravo da bude balneolog u jednom nevjerovatnom sklopu porodičnih okolnosti, praktično kroz ličnu dramu jer je ta osoba anemična, a upravo je srebrenička voda bila priznati prirodni lijek u bivšoj Jugoslaviji i kupovala se u apoteci, te pila po strogo propisanom receptu. Zvao sam ljekare, arhitekte, inženjere… Pisanje mi se često pretvori u učenje, na čemu čovjek može biti zahvalan.

urturu

INS: I u ovom, kao i u prethodnim djelima „Čuvaj se“ i „Jednog dana doći ću, oče“, bavite se porodičnim korijenima i odnosima… Ima jedan detalj koji mi se učinio zanimljivim, a to je da ste na jednom mjestu kazali kako u nas postoji cijeli jedan fenomen odrastanja bez očeva. Kakav je usud naše porodice, našeg čovjeka, cijelih generacija?

KREHIĆ: Tu ličnu dramu, taj ožiljak nosim i sam, a to je, opet, praktično mrvica prema mnogim sudbinama kakve su ljudi ovdje doživjeli. No svoj ožiljak najbolje poznajem i zato se u pisanju dosta oslanjam na njega, jer tada na papir nekako najbolje mogu prenijeti emociju koju dodjeljujem junacima knjiga.

Ima jedan detalj u knjizi, kada glavni junak Srebren Pozder, kojeg svi zovu Srebreni, učitelj u Srebrenici, usred rata organizuje školu, a dok šeta kroz razred, svako malo pomiluje neku djecu, uvijek istu, a narednog dana, tu istu uz dodatak nekih drugih. Njegov sin Ismar primjećuje da su upravo to djeca koja su ostala bez oba ili jednog roditelja. On govori nakon nastave: „Mene nikada nemoj pomilovati po kosi!“

INS: Zanimljivo je da ste se u avanturi stvaranja zaista uspjeli vratiti svojim korijenima. Krehići su iz Ljubuškog gdje ste najprije govorili o knjizi. Otkrili ste cijelo bogastvo porodične baštine. Koliko mi zaista znamo o svojim korjenima i šta oni nemušto govore o nama?

KREHIĆ: Sada, jednog dana u julu, ujutro sam dobio odštampanu knjigu, a uveče je bilo tradicionalno druženje Ljubušaka u čuvenoj Fejzinoj bašći, sa predivnim pogledom na grad. Vidite, ja sam gotovo pogubio svaku vezu sa Ljubuškim, osim spoznaje da je moj otac tu rođen, odnosno da otamo potiću Krehići. Moj otac je rano došao u Sarajevo, jer je u osnovnoj školi ostao bez majke, a u srednjoj bez oca.

Kada je otac poginuo u ratnom Sarajevu 1992. godine praktično je sva moja veza sa Ljubuškim bila prekinuta, izuzev onoga što je ostalo u pričama. I onda, Ljubašci su u medijima vidjeli da pišem i objavljujem, te potaknuli kontakt. Znam da sam im rekao kao baš i nemam neku vezu sa Ljubuškim, a onda mi je Faruk Jakić, izuzetan čovjek, rekao:

„Ti si uvijek naš, tvoja porodica je ovdje ostavila trag.“ Upravo Ljubušaci i drugi ljudi su skupili sredstva za obnovu Krehića džamije, čiji je vakif hadži Mehmed Krehić, pred kojim je, između ostalih, učio Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, kasnije gradonačelnik Sarajeva.

I sa Isnamom Taljićem i Avdom Huseinovićem sam otišao u Ljubuški gdje nas je dočekao i sjajni Šemsudin ef. Germić, i ukazali su mi čast, da kao potomak Ljubušaka, prvi govorim. Ranije, u povratku s mora bih vozio polako kroz Ljubuški, bez ikoga da ga mogu nazvati da svratim na kafu. Sada su me zasuli adresama, brojevima telefona i pozivima. Prišla mi je rodbina za koju nisam znao.

INS: Vaše knjige privlače pažnju… Dobili ste i nagrade za svoj spisateljski rad. Jeste li primijetili da sve ozbiljnije i bolje knjige pišu autori kojima to nije primarno zanimanje. Kako gledate na tu pojavu?

KREHIĆ: Teško da ovdje pisanje može biti isključivo zanimanje, pa su pisci u medijima, fondacijama ili asocijacijama. Mene su u srednjoj školi nekako odjednom privukli i novinarstvo i književnost. Kada sam imao 17 godina, istovremeno sam počeo pisati u jednom omladinskom listu i pisati knjigu koju sam završio dosta brzo, a koja mi stoji u rukopisu, u dvije velike i debele sveske. Napisana je hemijskom. I nekako, ne odlučujem se da je skrnavim, jer bih sada mijenjao, a to ne želim. Drugačije vidiš svijet sa 17. godina.

Meni je drago kada vidim i čujem da bilo ko piše i objavljuje. To je veliki i vrijedan posao, a jasno na svakom čitaocu je da ide od knjige do knjige, autora do autora, i odabere za sebe ono što mu odgovara. Što je zapisano, ostaje, a ovdje imamo puno toga za ostaviti budućim naraštajima.

INS: Koji su Vaši dalji planovi na spisateljskom polju? Utisak je da veoma lako stvarate?

KREHIĆ: Pišem brzo, tu mi je upravo puno pomoglo novinarstvo, ne treba mi posebna koncentracija niti mi smeta buka ili skakanje oko mene. Kada pišem, utonem u svijet iz knjige i supruga ili djeca me moraju valjda po nekoliko puta zovnuti da odgovorim.

Novinarstvo je takvo, da i kada sam slobodan stalno me zovu telefonom sa Al Jazeere ili stižu mailovi, preorjentišem se da to završim, a onda se vratim knjizi, kao da nisam prekidao. Uglavnom, scenaristički prvijenac „Ludwig von Sarajevo“ ove će godine biti na Sarajevo film festivalu.

Urađen je u „Mozak filmu“ Reshada Strika, koji je i režiser. Napisao sam scenarij po romanu „Jednog dana doći ću oče“ i upravo Reshad Strik radi na realizaciji. Završio sam pisanje jedne drame, a sada planiram novi roman. Imam na umu dvije teme o kojima istražujem. Ipak, prvenstveno se radujem druženju sa čitaocima na promocijama novog romana.

Kad sahan piše sudbine

– Kada ste me pitali o porodičnim korjenima, htio bih ispričati jedan detalj koji sam uvrstio u „Jednog dana doći ću, oče“, posve istinit, a govori o tome kako je moj otac dobio ime. Maja nana Nefisa Krehić, imala je sestru, koja je imala sina Enesa Ormana, partizanskog heroja iz Drugog svjetkog rata. Priče koje ja znam, kažu da se takva hrabrost rijetko viđala. Još kao dijete, živ i nemiran kakav je bio, htio je jesti iz samo jednog, određenog sahana. Tokom rata, iznenada bi banuo kod majke, obično u gluho doba noći, da je zagrli i jede. Iz tog sahana. I njegova majka, držala je sahan uvijek spreman, pun hrane, na čošku šporeta, da ga jelo dočeka toplo. Rat je trajao, on bi povremeno navratio, zagrlio majku, jeo, i otišao prije zore.

Pred kraja rata je nestao u akciji čišćenja terena od neprijatelja. I njegova majka nikako nije mogla prihvatiti da njenog Enesa nema. I dalje je, svakog dana držala podgrijan sahan u nadi koja samo kod majke ne gasne. Kada se rodio moj otac, 1949. godine, ta žena je prišla svojoj sestri, mojoj nani, i rekla joj:

„Ja sam svjesna da se moj Enes neće vratiti, a tebe kao sestru molim, da svom sinu daš ime po mom Enesu.“ Tako je moj otac dobio ime, a ta žena je sahan tada ispraznila, i konačno i zauvijek spremila duboko u plakar.

Poslije promocije u Ljubuškom, prišla mi je žena, profesorica i rekla: „Moje prezime je Orman…“

Razgovarao: Faruk VELE

Ins.ba