Ako bi se majkama sa djecom ukinula radna nedjelja, bila bi to diskriminacija onih koji nemaju djecu, ali i ostalih.

Autor: Dean Skok

odmor-596x330

Prema već vrlo predvidljivom scenariju HDZ-ovog ciklusa obnašanja vlasti – red selektivnog obračunavanja s prošlošću i imaginarnim neprijateljima, red neutemeljeno optimističnih najava investicijskih eksplozija i zapošljavanja, red tobožnjeg obračuna s kriminalom i lopovlukom i tako još nekoliko poznatih redova – na red je stigla i već dobrano otrcana tema zabrane ili ograničenja rada nedjeljom.

Već treći ili četvrti pokušaj ovog je puta – baš kako i priliči domoljubnim opsjenarima iz HDZ-ove radionice – evoluirao u poprilično bizarnom smjeru. Medijskoj halabuci u vezi s ovom dozlaboga potrošenom i prožvakanom temom dodan je začin koji, i znanstveno i zdravorazumski, graniči s rubrikom “vjerovali ili ne”.

Naime, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i državni tajnik za demografiju Marin Strmota (samo u tom ministarstvu, ako niste znali, postoje tri državna tajnika) predstavili su Demografsku strategiju Hrvatske, u kojoj se, među ostalim, uglavnom kratkoročnim mjerama navodi mogućnost poštede od rada nedjeljom za majke maloljetne djece. Iako se gotovo svi poznati i priznati demografi, sociolozi i ekonomisti slažu da se bez šire nacionalne strategije i konsenzusa čitavog društva rješenju demografskog problema ne možemo ni približiti, iz novoosnovanog ministarstva – a ono je osnovano upravo zbog prijetnje demografskog sloma u nekoliko idućih godina – budućim majkama nude slobodnu nedjelju.

Problemčić koji nas lagano tišti

Osim što bi ovakav prijedlog na Ustavnom sudu pao kao gnjila kruška – jer ne možete nekoga diskriminirati zato što netko drugi ima djecu – zaista ne treba biti demografski ni bilo kakav drugačiji stručnjak za konstataciju da ova i sve slične mjere ne mogu imati apsolutno nikakav utjecaj na demografsku sliku.

Naposljetku, što ćemo s očevima? Zar oni ne žele slobodnu nedjelju provesti s obitelji? Što ćemo sa ženama koje nemaju djecu, ali također imaju obitelj? Ili je pretpostavka ove sulude ideje utemeljena na tvrdnji da žene bez djece ne mogu imati obitelj? A to poprima vrlo poznate i vrlo opasne konotacije. O sramotno mizernim plaćama budućih majki u strategiji se, dakako, ne govori.

Rad nedjeljom, također prema uhodanim populističkim metodama, u percepciji javnosti opet je sabijen u sinonim obespravljene blagajnice u trgovini. Time se čitava problematika radnog zakonodavstva i posvemašnje erozije svakog humanizma, naročito u privatnom sektoru, svodi na nazivnik problemčića, koji nas, eto, lagano tišti već godinama. I sad bismo jednim udarcem mogli ubiti dvije muhe: omogućiti budućim roditeljima slobodnu nedjelju za aktivnosti kojima ćemo riješiti onaj drugi, veći problem – galopirajući nestanak nacije u demografskoj provaliji.

Rad nedjeljom ne može se i ne smije promatrati izdvojeno iz cjeline radnog zakonodavstva, a posebno na području njegove primjene. Tu je težište svih radničkih nevolja, o kojima odgovorni vrlo rijetko govore, a rad nedjeljom u trgovinama samo je vrh ledene sante koja viri iz mora problema. Znatan dio javnosti i građana koji nikad nisu radili nedjeljom zapravo i nema predodžbu koliko je ogromna masa radnika koja radi vikendom i praznicima, a nisu trgovina.

Ne samo čitavo zdravstvo (jer bolest ne pita i o tome nema spora), policija, vatrogasci i slične službe – tu je čitavo ugostiteljstvo: mnoštvo kafića i restorana, hotelijerstvo, turizam (naša gospodarska perjanica!), čitav sektor prometa: željeznice, aerodromi, autobusi gradski i međugradski i međunarodni, kojekakvi prijevoznici, autoceste, HAK, čitava poljoprivreda i stočarstvo (jer se lijepo vrijeme ne propušta, a stoku valja i nahraniti!), ribarstvo, zaštitari, kazališta, kina, koncertne i sportske dvorane i stadioni, održavanje infrastrukture, mediji…

No, to, naravno, nije sve! Veći dio industrije radi nedjeljom, jer visoke peći ne isplati se gasiti, u prehrambenoj industriji prerađuje se kvarljiva roba, pa počesto proizvodnju nije zgodno zaustaviti petkom. A ponedjeljak ište svježi kruh i peciva, meso, kolače, sokove i ostale blagodati ovog civilizacijskog dosega. Trgovina je, dakle, tek manji ili krajnji dio.

Kako sve to valorizirati? Odakle krenuti? Gdje povući granice? Kome zabraniti, a kome dozvoliti? Kako sve te zabrane provesti i nadzirati?
Odluka o zabrani rada nedjeljom upravo je iz tog razloga 2009. ukinuta na Ustavnom sudu. I bit će opet ako ponovno bude donesena.
Jer narušava ustavom zajamčeno pravo na rad.

Velika pljačka sirotinjskih plaća

U svako ponovno, senzacionalistički intonirano otvaranje teme o radu nedjeljom i blagdanima, također prema starom i uhodanom običaju, revno se uključuje i Hrvatska biskupska konferencija. Osim uobičajenih demagoških i neodređenih naznaka, u priopćenjima ili direktno s oltara u katedralama, od Crkve gotovo nikad nismo mogli čuti ili pročitati konkretan apel za poboljšanje teškog položaja radništva. Svako njihovo obraćanje u čvrstim je ideološkim okvirima i nikad nije usmjereno u pragmatičkom pravcu rješenja glavne problematike.

A glavni su problemi rad preko agencija (što nije ništa drugo nego velika pljačka sirotinjskih plaća!), neplaćeni prekovremeni sati, rad nacrno i neuplaćivanje doprinosa, neisplata regresa i božićnica, neadekvatni i neprimjereni radni uvjeti, nedovoljna zaštita na radu.

I na kraju onaj najveći problem – pravosuđe. Ako radnici, ili djelatnici, kako ih neki nazivaju (radnici rade, a djelatnici djelaju!), sudskim putem ne mogu – a de facto ne mogu – riješiti bilo kakav spor u kojem su oštećeni, uzalud su sve debate, TV emisije, propovijedi, obećanja, programi, planovi i strategije.

U ujedinjenom projektu uništavanja i zatiranja radništva političkim su elitama, osim Crkve, savezničke silnice oduvijek bili i sindikati. Jalovi i bespomoćni, uz bogovski zbrinuta rukovodstva, praktički služe samo kao pokriće, dio lažnog mozaika civiliziranog društva. U pravu je predsjednica Sindikata trgovine Zlatica Štulić kad tvrdi da nakon otkazivanja granskog kolektivnog ugovora poslodavci radnicima za rad nedjeljom mogu isplatiti i manje od pola eura i tako zadovoljiti zakonsku formu. Dakako, zaboravila je spomenuti što su (praktički nepostojeći) sindikati učinili i što čine u slučajevima kad te zakonske forme nisu zadovoljene, a tiču se svih, iznad navedenih, grubih kršenja radnog zakonodavstva.

Osim ponavljajućih i beskorisnih debata, postoji i ono najjednostavnije i daleko najbolje rješenje: minimalna plaća barem u visini granice siromaštva u razvijenijim zemljama. Plus primjereni dodaci za rad nedjeljom, praznikom i noćni rad, omogućavanje adekvatnog broja slobodnih dana u tjednu ako se radi vikendom te općenito poštivanje radnog zakonodavstva. Garantirano bi iščezla svaka rasprava o zabrani rada nedjeljom. I demografska stranputica zasigurno ne bi bila toliko strma.

A ako bismo se za kraj htjeli gorko i sarkastično našaliti, mogli bismo reći da prijedlog poštede od rada nedjeljom za žene s maloljetnom djecom ipak treba podržati. Neka i te žene imaju mogućnost povesti djecu na nedjeljni obiteljski izlet u neki šoping-centar.

Izvor: Al Jazeera